Taxi prijevoz na službenom putu

Kada govorimo o poreznom tretmanu taxi prijevoza na službenom putu u obzir moramo uzeti tri porezna propisa - Zakon o porezu na dohodak, Zakon o porezu na dobit i Zakon o PDV-u. Kako bi se ispravno porezno tretirali troškovi (izdaci) taxi prijevoza na službenom putu, potrebno je također i utvrditi radi li se o prijevozu do/od mjesta u koje je radnik upućen na službeni put ili o prijevozu u mjestu u koje je radnik upućen na službeni put.

Taxi prijevoz do/od mjesta u koje je radnik upućen na službeni put

Prema odredbama Pravilnika o porezu na dohodak (čl. 7.) primicima po osnovi kojih se radniku ne utvrđuje plaća smatraju se i naknade prijevoznih troškova na službenom putu i to u visini stvarno nastalih troškova, pod uvjetom da se ne radi o prijevozu u mjestu u koje je radnik upućen na službeno putovanje. Stoga, plaćanje troškova taxi prijevoza, prema navedenim uvjetima, nije oporezivo porezom na dohodak.

Radi činjenice da se taxi prijevoz u pravilu obavlja osobnim automobilima, u praksi se često javljaju pitanja u vezi poreznog priznavanja takvog troška, kao i prava na odbitak pretporeza po takvim ulaznim računima.

Podsjećamo da od 1.12018. u skladu s odredbama Zakona o porezu na dobit i Zakona o PDV-u porezni obveznici imaju pravo na odbitak 50% pretporeza te priznavanje 50% troškova (ako se po osnovi korištenja ne obračunava plaća) u vezi s korištenjem vlastitih ili unajmljenih osobnih automobila. Radi navedenih odredbi, veliki broj poreznih obveznika često taxi prijevoz na službenom putu porezno tretira kao najam osobnog automobila što posljedično dovodi do priznavanja samo 50% nastalih troškova i pretporeza.

Je li navedeno opravdano? Mi mislimo da nije.

Naime, prema odredbama Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, autotaksi prijevoz je djelatnost javnog prijevoza putnika koja se obavlja osobnim automobilom kategorije M1.

Prema tome, trošak taxi prijevoza na službenom putu ne možemo porezno definirati kao nabavu ili najam osobnog automobila odnosno kao trošak korištenja nabavljenih ili unajmljenih osobnih automobila (za koje svrhe su i propisana navedena porezna ograničenja), nego isključivo kao trošak javnog prijevoza putnika za potrebe službenog puta.

U tom smislu, mišljenja smo da je taxi prijevoz do/od mjesta u koje je radnik upućen na službeni put izjednačen s bilo kojim drugim oblikom javnog prijevoza putnika (npr. autobus ili vlak), te da porezni obveznik u takvim slučajevima ostvaruje pravo na odbitak pretporeza u cijelosti, kao i na porezno priznavanje cjelokupnog troška takvog prijevoza.

Taxi prijevoz u mjestu u koje je radnik upućen na službeni put

U slučajevima kada se radniku omogućuje taxi prijevoz u mjestu u kojem je radnik upućen na službeni put, porezni tretman takvog troška (izdatka) je potpuno drugačiji.

Naime, prema odredbama Pravilnika o porezu na dohodak (čl. 7.) troškovi prijevoza koji se obavlja u mjestu u koje je radnik upućen na službeni put nadoknađuju se isključivo iz dnevnice za službeno putovanje. U tom smislu, svaka nadoknada ili podmirivanje takvog troška smatra se primitkom po osnovi nesamostalnog rada odnosno plaćom radnika te je porezni obveznik u takvim slučajevima dužan obračunati i platiti pripadajući porez, prirez i doprinose. U tom slučaju svi nastali troškovi (uključujući i troškove poreza, prireza i doprinosa) smatrali bi se u cijelosti porezno priznatima, što je i propisano Zakonom o porezu na dobit (čl. 7. st. 2.).

Kada bi porezni obveznik (poslodavac) ipak odlučio podmiriti takav trošak radniku, postavlja se pitanje ostvarivanja prava na odbitak pretporeza temeljem primljenog ulaznog računa? Uvažavajući činjenice da se takav trošak može neoporezivo nadoknaditi isključivo iz dnevnice za službeni put, mišljenja smo da bi se podmirivanje (plaćanje) takvog troška radniku od strane poreznog obveznika (poslodavca) smatralo nadoknadom njegovih privatnih troškova te da porezni obveznik prema odredbama Zakona (čl. 58. st. 1.) i Pravilnika (čl. 131. st.1.) o PDV-u ne bi mogao ostvariti pravo na odbitak pretporeza.

Natrag