Stjecanje dobara u drugim državama članicama

Kada tuzemni porezni obveznici nabavljaju dobra/robu unutar EU-a često se događa da se kupljena roba doprema u neku drugu državu članicu, a ne u tuzemstvo. Na primjer, tuzemni porezni obveznik nabavlja robu iz Belgije od belgijskog poreznog obveznika, koji predmetnu robu otprema u Francusku.

Pod uvjetom da se u predmetnoj situaciji ne radi o tzv. trostranom poslu u kojem tuzemni porezni obveznik primjenjuje pojednostavljeni postupak oporezivanja (npr. tuzemni porezni obveznik tu istu robu prodaje francuskom poreznom obvezniku, a roba se prijevozi direktno od belgijskog poreznog obveznika francuskom poreznom obvezniku), nego se predmetna roba na području Belgije prodaje osobama koje nisu porezni obveznici ili poreznim obveznicima iz trećih zemalja, primjetno je nesnalaženje prilikom prijavljivanja takve isporuke u PDV prijavama.

Tuzemni porezni obveznici moraju znati da se u takvim situacijama mjesto stjecanja dobara utvrđuje po dvije osnove, odnosno u dvije različite države članice.

Prema odredbama čl. 27. st. 1. Zakona o PDV-u, mjestom stjecanja dobara unutar EU-a smatra se mjesto gdje završava otprema ili prijevoz dobara stjecatelju.

Sukladno navedenoj odredbi, mjesto stjecanja dobara, a ujedno i mjesto u kojem je porezni obveznik stjecatelj obvezan obračunati PDV na predmetno stjecanje dobara, utvrđuje se u onoj državi članici EU-a u kojoj završava otprema dobara koja su predmetom isporuke/stjecanja. Stoga, u konkretnom primjeru mjesto stjecanja dobara utvrđuje se u Francuskoj.

Ako se ne radi o tzv. trostranom poslu, tuzemni porezni obveznici dužni su stjecanje dobara unutar EU prijaviti u onoj državi članici u kojoj završava otprema dobara!

Nadalje, prema odredbi čl. 27. st. 2. Zakona o PDV-u, a neovisno o prethodno navedenoj odredbi čl. 27. st. 1. Zakona o PDV-u, mjestom stjecanja dobara unutar EU-a smatra se područje države članice koja je stjecatelju izdala PDV identifikacijski broj pod kojim je stjecatelj stekao ta dobra, osim ako stjecatelj dokaže da je PDV bio obračunan u državi članici u kojoj je završila otprema ili prijevoz dobara. Stoga, bez obzira u kojoj državi članici završava otprema dobara, mjesto stjecanja dobara, a ujedno i mjesto u kojem je porezni obveznik stjecatelj obvezan obračunati PDV na predmetno stjecanje dobara, utvrđuje se i u onoj državi članici koja je stjecatelju izdala PDV identifikacijski broj pod kojim je porezni obveznik obavio stjecanje. Tuzemni porezni obveznik stjecatelj dobara neće biti obvezan prijavljivati stjecanje dobara i obračunavati PDV na to stjecanje u tuzemstvu, ako dokaže da je obvezu PDV-a prijavio u državi članici u kojoj je završila otprema dobara.

Uvažavajući prethodno navedene odredbe čl. 27. Zakona o PDV-u, te uzimajući u obzir konkretni primjer, mišljenja smo da je u predmetnom slučaju hrvatski porezni obveznik stjecanje dobara unutar EU-a obavio na području Francuske te bi predmetno stjecanje trebao prijaviti u Francuskoj, a ne u tuzemstvu. Sve dok tuzemni porezni obveznik u predmetnom slučaju ne dokaže da je prijavio i platio PDV na stjecanje dobara u Francuskoj, predmetno stjecanje dužan je prijaviti u tuzemstvu.

Radi izbjegavanja dodatnih troškova, tuzemni porezni obveznik bi u predmetnom slučaju mogao odabrati put tzv. „linijom manjeg otpora“ i prijaviti stjecanje isključivo u tuzemnim PDV prijavama.

Koliko god to zgodno i praktično izgledalo, potrebno je uzeti u obzir činjenicu da se takvim postupanjem radi porezni prekršaj na području Francuske, što bi moglo, uz prekršajne kazne prema francuskim poreznim propisima, rezultirati između ostaloga i suspenzijom PDV identifikacijskog broja što bi tuzemnog poreznog obveznika onemogućilo u obavljanju transakcija na području EU.

Natrag