Kod prefakturiranja se radi o vlastitim troškovima poduzetnika, koje on temeljem ugovornih odnosa prevaljuje na drugog poduzetnika ili kupca. Zaračunati odnosno prefakturirani trošak je zapravo nadoknada učinjenih izdataka, te čini dio ukupne naknade na koju se obračunava i plaća PDV.
Zakonom o porezu na dodanu vrijednost propisani su elementi koji se ne uključuju u osnovicu za obračun PDV-a, a to su, između ostalog, iznosi koje porezni obveznik zaračuna ili primi od kupca kao povrat za izdatke koje je platio u njegovo ime i za njegov račun i koje u evidencije unosi kao prolazne stavke. Potraživanje po osnovu plaćenih izdataka u ime i za račun kupca, koje poduzetnik evidentira kao prolazne stavke i kod kojih on nije niti dužnik niti vjerovnik, treba razlikovati od situacije kada prefakturirani iznos zapravo predstavlja naknadu vlastitih troškova poslovanja ili kao naknadu za obavljenu isporuku odnosno uslugu. Naime, prolazne stavke su iznosi koje je poduzetnik platio u ime i za račun kupca, u odnosu na koje je kupac stvarni dužnik i koje kupac knjiži kao troškove poslovanja. Iznosi koji čine prolazne stavke obračunavaju se kupcu na osnovi ispostavljenog računa, s naznakom da se radi o prolaznim stavkama. Primjeri prolaznih stavaka u praksi su:
- boravišna pristojba iskazana na računu pružatelja usluge smještaja – naplaćuje se u ime i za račun turističke zajednice,
- uvozne pristojbe, koje špediter ili otpremnik ovlašten za carinsko zastupanje plaća u ime i za račun uvoznika,
- povratna naknada za ambalažu za pića i napitke, koju proizvođači i uvoznici tih proizvoda uplaćuju Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, itd.
Prolazne stavke moraju biti posebno iskazane na računu i na njih se ne obračunava PDV.
Međutim, kod tzv. prefakturiranja troškova se ne radi o prolaznim stavkama, već o vlastitim troškovima poduzetnika, koje on temeljem ugovornih odnosa prevaljuje na drugog poduzetnika odnosno kupca. Dakle, vlastiti troškovi poslovanja, koji se prevaljuju na drugog poduzetnika nisu prolazne stavke, pa se često postavlja pitanje poreznog tretmana „prefakturiranja“. Kada bi se takva transakcija „prefakturiranja“ gledala zasebno, zapravo se ne radi o obavljenoj usluzi ili isporuci, nego samo o prevaljivanju vlastitih troškova poslovanja (u cijelosti ili djelomično) na drugog poduzetnika. Naravno, uvijek treba postaviti pitanje zašto druga ugovorna strana pristaje podmiriti te troškove, odnosno koji je temeljni ugovorni odnos i koje transakcije on obuhvaća.
Svi troškovi koji se putem ispostavljenog računa prevaljuju na drugog poduzetnika (kupca) ulaze u osnovicu za oporezivanje PDV-om, bez obzira da li je na te stavke prethodno bio obračunat PDV ili su te stavke bile oslobođene PDV-a.
Primjeri prevaljivanja odnosno prefakturiranja troškova, na koje je potrebno obračunati PDV su:
- prefakturiranje režijskih troškova kod najma,
- kod operativnog leasinga vozila – svi troškovi koje leasing društvo (kao vlasnik vozila) prevaljuje na korisnika leasinga, uključujući i plaćeni porez na cestovna motorna vozila,
- kod financijskog leasinga vozila ili druge imovine – svi troškovi leasing društva povezani s imovinom koja je predmetom leasinga, kao što su troškovi javnih bilježnika, raznih naknada i pristojbi, osiguranja imovine itd.
Tako zaračunani troškovi zapravo su nadoknada učinjenih izdataka društva, koja je sastavni dio ukupne naknade koja čini osnovicu na koju se obračunava i plaća PDV.
Natrag