Odbitak pretporeza po računima poreznih obveznika iz drugih država članica

Piše: Domagoj Zaloker

Od 1. srpnja 2013., stupanjem na snagu novog Zakona o PDV-u, poslovanje na jedinstvenom europskom tržištu donijelo je niz promjena u načinu oporezivanja PDV-om u odnosu na dosadašnju praksu. U tom smislu, javljaju se i mnogobrojna pitanja u vezi sadržaja računa koje tuzemnim poreznim obveznicima ispostavljaju porezni obveznici iz drugih država članica EU-a, a prvenstveno u vezi prava na odbitak pretporeza po tim računima.

Naime, kod stjecanja dobara i primljenih usluga iz drugih država članica tuzemni porezni obveznici dužni su, prema propisanim uvjetima, obračunati pripadajući iznos „hrvatskog“ PDV-a uz priznavanje njegovog odbitka, ako su zadovoljeni uvjeti propisani za njegov odbitak. Navedeno dovodi do situacije da se PDV po tako primljenim isporukama plaća „obračunski“ kroz poreznu prijavu, za razliku od pravila koja su se primjenjivala do 1. srpnja 2013. kada je pripadajući iznos PDV-a trebalo prvo „fizički“ platiti, pa tek onda odbiti kao pretporez.

Zakonom o PDV-u (čl. 60.) propisani su uvjeti za odbitak pretporeza, a jedan od tih uvjeta je i primitak računa koji mora biti izdan u skladu s odredbama Zakona o PDV-u. Navedena odredba u praksi dovodi do određenih nejasnoća i rezultira stanjem u kojem tuzemni porezni obveznici smatraju da po računima koje primaju od strane poreznih obveznika iz drugih država članica ne mogu obaviti odbitak pretporeza, radi činjenice da na računima nisu navedeni svi elementi koje, kao obvezne, propisuje Zakon o PDV-u.

Čak i ako račun poreznog obveznika iz druge države članice nema sve elemente propisane Zakonom o PDV-u, poreznom obvezniku ne bi trebalo biti osporeno pravo na odbitak pretporeza.

Mišljenja smo da navedena tumačenja Zakona o PDV-u nisu u skladu s Direktivom Vijeća 2006/112/EZ o zajedničkom sustavu PDV-a s kojom hrvatski Zakon o PDV-u mora biti usklađen.

Naime, čl. 219.a toč. 2. Direktive propisano je da izdavanje računa podliježe pravilima koja su u primjeni u državi članici u kojoj dobavljač ima sjedište ili poslovni nastan kada on nije osnovan u državi članici u kojoj se isporuka dobara ili usluga smatra izvršenom odnosno u kojoj se takva isporuka oporezuje.

Stoga, kada tuzemnim poreznim obveznicima isporuke, za koje se smatra da su obavljene u tuzemstvu, obavljaju porezni obveznici iz drugih država članica i po kojima je tuzemni porezni obveznik dužan obračunati PDV, porezni obveznik iz druge države članice izdaje račun prema svom „lokalnom“ propisu o oporezivanju PDV-om, a ne prema hrvatskom Zakonu o PDV-u. Što se tiče odbitka pretporeza po tako primljenim računima, treba napomenuti da su Direktivom također propisani i obvezni elementi na računu poreznih obveznika (čl. 226.), čega bi se trebale pridržavati sve države članice EU-a, a koji se gotovo ne razlikuju od elemenata propisanih hrvatskim Zakonom o PDV-u.

Da li porezni obveznik iz druge države članice postupa sukladno propisima svoje države članice, tuzemni porezni obveznik može znati samo ako poznaje propise te države članice, što će većini tuzemnih poreznih obveznika ipak biti nemoguća misija. Bez obzira na navedeno, mišljenja smo da čak i ako predmetni račun ne sadrži elemente propisane propisom o PDV-u druge države članice, tuzemni porezni obveznik po takvim računima ima pravo na odbitak pretporeza i da mu se to pravo ne može osporiti, jer Republika Hrvatska nema nadležnost nad utvrđivanjem ispravnosti predmetnog računa.