FOTO: UNSPLASH
Zakon o radu[1], osnovni je zakon radnog zakonodavstva kojim je utvrđeno da radnik ima pravo na naknadu plaće za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Ako nekim od navedenih akata nije drukčije određeno, prema čl. 95 ZR-a, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca.
Naknada plaće, ovisno o zakonskoj regulativi, u određenim slučajevima tereti sredstva poslodavca, u nekima je poslodavac obvezan istu obračunati i isplatiti, s tim da istu može refundirati od subjekata na čiji teret se naknada plaće isplaćuje za nastali slučaj, ili naknadu plaće radniku obračunava i isplaćuje izravno onaj subjekt na teret čijih sredstava se ona isplaćuje.
Prema čl. 95. st. 5. ZR-a visina naknade plaće utvrđuje tim zakonom ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a ako nije tako određena, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca.
Pravo na naknadu plaće ima radnik ako ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
Ako radnik u prethodna tri mjeseca nije ostvario plaću, visina naknade plaće određuje se u odnosu na visinu one plaće koju bi u istom razdoblju ostvario da je radio.
Kod određivanja naknade plaće treba polaziti od temeljnog pravila da naknada plaće slijedi sudbinu plaće, što znači da se nadoknađuje samo ono vrijeme koje je radnik bio obvezan raditi, a ne radi zbog određenog opravdanog razloga radi koga mu pripada pravo na naknadu plaće.
Za dane blagdana i neradne dane naknada plaće ostvaruje se samo za one dane kada je po redovnom rasporedu rada radnik trebao raditi, a ne radi zbog blagdana i neradnih dana određenih Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj[2]. Stoga, ako blagdan pada u nedjelju ili drugi dan koji je određen kao dan tjednog odmora radnika, radnik ne ostvaruje pravo na naknadu plaće, jer za taj dan ne bi ostvario niti plaću, pa mu se nema što nadoknaditi.
Visina naknade plaće za vrijeme plaćenog dopusta nije posebno propisana ZR-a, pa ako kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije utvrđena visina, visina naknade određuje se primjenom čl. 95. ZR-a.
Naknada plaće pripada radniku i za slučaj prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. Ako radnik odbije raditi jer nisu provedene propisane mjere zaštite na radu, radnik isto tako ima pravo na naknadu plaće i to u visini kao da je radio. Naknadu plaće u navedenom slučaju radnik ima za vrijeme dok se ne provedu propisane mjere zaštite na radu, ako za to vrijeme nije raspoređen na druge odgovarajuće poslove.
Za vrijeme godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće koja je propisana čl. 81. ZR-a, s tim da ona ne može biti niža od prosječne plaće (ostvarene) u prethodna tri mjeseca, uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad.
Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju[3] propisano je pod kojim uvjetima se određuje privremena spriječenost za rad i pod kojim uvjetima radnik ostvaruje pravo na naknadu plaće na teret obveznog zdravstvenog osiguranja, a u kojim slučajevima i u kojem najnižem iznosu na teret poslodavca.
Radnik kojem je povrijeđeno dostojanstvo, prema čl. 134. st. 6. ZR-a, ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da je u daljnjem roku od osam dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom, a za to vrijeme ima pravo na naknadu plaće u iznosu plaće koju bi ostvario da je radio.
Osim toga, poslodavac i radnik mogu, sukladno čl. 102. ZR-a, ugovoriti da se najduže do dvije godine nakon prestanka ugovora o radu radnik ne smije zaposliti kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s poslodavcem, te da ne smije za svoj ili za račun treće osobe sklapati poslove kojima se natječe s poslodavcem. Ugovorna zabrana utakmice obvezuje radnika samo ako je poslodavac ugovorom preuzeo obvezu da će za vrijeme trajanja zabrane radniku isplaćivati naknadu i to najmanje u iznosu polovice mjesečne plaće, isplaćene u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.
U kojim slučajevima i u kojoj visini radniku pripada pravo na naknadu plaće ovisi o izvoru prava kojim je ona propisana, a u slučaju kada ona nije propisana zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu naknada plaće se određuje primjenom čl. 95. ZR-a i to u visini prosječne plaće koja je radniku isplaćena u prethodna tri mjeseca.
[1] Zakon o radu (Nar. nov., br. 93/14 - 64/23 – Odluka Ustavnog suda; u nastavku: ZR)
[2] Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj (Nar. nov., br. 110/19 i 72/25)
[3] Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju (Nar. nov., br. 80/13 – 105/25)
Za sva dodatna pitanja slobodno nam se obratite putem TEB-ovog telefonskog savjetničkog servisa.
----------
Osigurajte jednostavnu, brzu i praktičnu primjenu računovodstvenih, poreznih i ostalih propisa u praksi kroz neograničeno telefonsko savjetovanje, popuste na TEB-ovim seminarima i webinarima, stručne, aktualne i praktične članke, jedno pisano mišljenje i ostale pogodnosti. Detaljne informacije o svim pogodnostima koje ostvarujete odabirom TEB-ovog sustava usluga i pretplatom na časopis „Financije, pravo i porezi“ pogledajte na:
