Kako bi porezni obveznici na ispravan način primjenjivali odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost (u nastavku: Zakon) i Direktive Vijeća 2006/112/EZ, potrebno je za svaku obavljenu uslugu te svaku isporuku dobara ispravno odrediti mjesto obavljanja usluge te mjesto isporuke dobara. Nakon što se utvrdi mjesto obavljanja usluge odnosno isporuke dobara, utvrđena je i nadležnost države u smislu ubiranja PDV-a na obavljenu isporuku.
Temeljno načelo utvrđivanja mjesta obavljanja (oporezivanja) kod tzv. B2B usluga propisano je čl. 17. st. 1. Zakona (utvrđuje se prema sjedištu, prebivalištu ili uobičajenom boravištu primatelja usluge), dok je kod tzv. B2C usluga ono propisano čl. 17. st. 2. (utvrđuje se prema sjedištu, prebivalištu ili uobičajenom boravištu isporučitelja). Izuzeci od temeljnih načela iz čl. 17. Zakona propisani su čl. 18. - 26. Zakona.
Prema odredbama čl. 26. Zakona, mjestom obavljanja telekomunikacijskih usluga, usluga radijskog i televizijskog emitiranja, te elektronički obavljenih usluga osobi koja nije porezni obveznik (tzv. B2C usluga) smatra se mjesto gdje ta osoba ima sjedište, prebivalište ili uobičajeno boravište.
Elektronički obavljenim uslugama u smislu Zakona osobito se smatra: isporuka web-sjedišta, udomljavanje web-sjedišta, daljinsko održavanje programa i opreme, isporuka računalnih programa i njihovo ažuriranje, isporuka slika, tekstova i informacija te omogućavanje pristupa bazama podataka, isporuka glazbe, filmova i igara, uključujući igre na sreću i kockarske igre te emitiranje političkih, kulturnih, umjetničkih, sportskih, znanstvenih i zabavnih programa i priredbi, učenje na daljinu.
Radi činjenice da se izuzetak od temeljnog načela utvrđivanja mjesta obavljanja usluga iz čl. 26. Zakona primjenjuje isključivo na tzv. B2C usluge, u slučajevima kada tuzemni porezni obveznik obavlja elektroničke usluge inozemnim poreznim obveznicima (tzv. B2B usluge) mjesto oporezivanja utvrđuje se prema temeljnom načelu iz čl. 17. st. 1. Zakona. U takvim slučajevima tuzemni porezni obveznik izdaje račune bez obračunanog PDV-a uz klauzulu: „prijenos porezne obveze“ ili „reverse charge“ za kupce iz drugih država članica EU, odnosno „PDV nije obračunan prema čl. 17. st. 1. Zakona o PDV-u“ za kupce iz trećih zemalja.
Što se tiče obavljanja tzv. elektroničkih usluga inozemnim osobama koje nisu porezni obveznici (tzv. B2C usluge), način oporezivanja ovisi o tome jesu li kupci iz drugih država članica ili trećih zemalja.
Naime, za obavljanje elektroničkih usluga osobama koje nisu porezni obveznici, a koje imaju sjedište, prebivalište ili uobičajeno boravište u drugoj državi članici, čl. 26.a Zakona propisan je prag isporuke od 10.000,00 eura. Navedeno znači da se tako obavljene usluge osobama koje nisu porezni obveznici iz drugih država članica, koje na godišnjoj razini ne prelaze 10.000,00 eura, oporezuju prema mjestu isporučitelja sukladno čl. 17. st. 2. Zakona, odnosno u RH. U takvim slučajevima, sve dok tuzemni porezni obveznik na godišnjoj razini ne prijeđe prag od 10.000,00 eura, izdaje račune s obračunanim PDV-om. U trenutku u kojem tijekom kalendarske godine vrijednost tih usluga prijeđe prag od 10.000,00 eura, mjesto oporezivanja premješta se iz RH u drugu državu članicu. Tuzemni porezni obveznik u takvim slučajevima ima dvije mogućnosti. Prva je registriranje za potrebe PDV-a u državama članicama iz kojih dolaze primatelji predmetnih usluga te obračun i plaćanje PDV tih država članica prema odgovarajućim propisima. Druga je primjena posebnog postupka oporezivanja iz čl. 125.a - 125.h Zakona prijavom u elektronički sustav OSS (eng. One Stop Shop) te obračun i plaćanje PDV tih država članica na jednom mjestu (u RH) bez obveze registriranja za potrebe PDV-a u tim državama.
Kod obavljanja elektroničkih usluga osobama koje nisu porezni obveznici (tzv. B2C usluge) iz trećih zemalja, mjesto oporezivanja utvrđuje se prema čl. 26. Zakona, odnosno na području te treće zemlje. U takvim slučajevima tuzemni porezni obveznik trebao bi se raspitati o svojim poreznim obvezama u toj trećoj zemlji. Ako bi tuzemni porezni obveznik imao obvezu registriranja za potrebe PDV-a u toj trećoj zemlji, izdaje račun sukladno propisima te treće zemlje. Ako tuzemni porezni obveznik ne bi imao obvezu registriranja za potrebe PDV-a u toj trećoj zemlji, izdaje račun prema tuzemnim propisima bez obračunanog PDV-a s napomenom „PDV nije obračunan prema čl. 26. Zakona o porezu na dodanu vrijednost“.
Znate li da nakon što se pretplatite na TEB-ov časopis „Financije, pravo i porezi“ OSTVARUJETE PRAVO NA NEOGRANIČEN BROJ BESPLATNIH TELEFONSKIH KONZULTACIJA (BEZ DOKUPA MINUTA) s TEB-ovim savjetnicima svaki radni dan od 8,00 do 14,00 sati?
Pretplatu na TEB-ov časopis „Financije, pravo i porezi“ možete naručiti na sljedećoj poveznici Naruči svoj primjerak FIP-a.
Natrag