Pravo na plaću i materijalni primici za rad u nepunom radnom vremenu

Pravo na plaću i drugi materijalni primici radnika za rad u nepunom radnom vremenu uređeni su čl. 63. Zakona o radu (Nar. nov., br. 93/14; u nastavku: Zakon) kojim su osim ovih prave propisane i obveze poslodavaca prema ovim radnicima.

Nepuno radno vrijeme je svako radno vrijeme kraće od punog radnog vremena i radnik može raditi kod više poslodavaca u nepunom radnom vremenu, s tim da ukupno radno vrijeme kod svih poslodavaca ne može biti duže od 40 sati tjedno. Novina je da i radnik koji radu u punom radnom vremenu kod dva i više poslodavaca može sklopiti ugovor o dopunskom radu kod drugog poslodavca.

Ugovor o radu kod drugog poslodavca (dopunski rad) može se sklopiti najviše do 8 sati tjedno, a najviše do 180 sati godišnje, pod uvjetom da za sklapanje takvog ugovora ima pisanu suglasnost poslodavaca s kojima ima sklopljene ugovore o radu do punog radnog vremena.

Radnik je obvezan da prilikom sklapanja ugovora o radu na nepuno radno vrijeme obavijesti poslodavca da već ima sklopljen ugovor o radu na nepuno radno vrijeme kod drugog poslodavca, odnosno drugih poslodavaca ako ima sklopljen ugovor o radu kod tih poslodavaca na nepuno radno vrijeme koje je kraće od 40 sati tjedno.

Razdoblja rada u nepunom radnom vremenu smatra se radom u punom radnom vremenu u slučaju kada je za stjecanje prava iz radnog odnosa važno prethodno trajanje radnog odnosa s istim poslodavcem i u tom pogledu je radnik koji radi u nepunom radnom vremenu izjednačen s radnikom koji radi u punom radnom vremenu.

Posebnu novinu predstavlja način određivanja plaće i drugih materijalna prava radnika i to jubilarnih nagrada, regresa, nagrada za božićne blagdane i drugih možebitnih materijalnih prava radnika koje se prema Zakonu utvrđuju i isplaćuju razmjerno ugovorenom radnom vremenu.

Ovim je jasno propisano načelo razmjernosti (pro rata temporis) pri ostvarivanje ovih prava, odnosno da se prava iz radnog odnosa ostvaruju razmjerno ugovorenom radnom vremenu kao i odvajanje i razlikovanje koje se odnosi na plaću i druga materijalna prava radnika što je pozitivan pomak u zakonodavnoj praksi.

Zakonom je predviđen i izuzetak od ovog načela te se ono ne primjenjuje ako je kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu ovo pravo drukčije uređeno.

Načelo razmjernosti ne primjenjuje se kod određivanju i isplate otpremnine jer se otpremnina određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa (čl. 126. Zakona), neovisno da li je taj radni odnos bio u punom ili nepunom radnom vremenu.

Radnik koji radi u nepunom radnom vremenu ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna kao i radnik koji radi u punom radnom vremenu. Ako je radnik zaposlen kod dva i više poslodavaca korištenje godišnjeg odmora poslodavci moraju uskladiti radi istodobnog korištenja kod oba poslodavca (svih poslodavaca). Ako poslodavci ne postignu sporazum o istodobnom korištenju godišnjeg odmora, radnik ima pravo koristiti godišnji odmor kod oba poslodavca (svih poslodavaca) u njemu raspoloživo vrijeme koje sam određuje.

Zahtjev radnika koji je stranka ugovora o radu sklopljenog za puno radno vrijeme za sklapanje ugovora za nepuno radno vrijeme i radnika koji je stranka ugovora o radu sklopljenog za nepuno radno vrijeme za sklapanje ugovora za puno radno vrijeme poslodavac je dužan razmotriti ako kod njega postoji mogućnost za takvu vrstu rada.

Radniku zaposlenom na temelju ugovora o radu za nepuno radno vrijeme poslodavac je dužan osigurati iste uvjete rada kao i radniku koji je sklopio ugovor o radu za puno radno vrijeme koji ima ista ili slična stručnim znanjima i vještinama i koji obavlja iste ili slične poslove kao radnik zaposlen u nepunom radnom vremenu. Ako kod poslodavca nema takvih radnika dužan je radniku osigurati uvjete uređene kolektivnim ugovorom ili drugim propisom koji ga obvezuje, a koji su utvrđeni za radnika koji je sklopio ugovor o radu za puno radno vrijeme te obavlja slične poslove i ima slična stručna znanja i vještine.

Ako kod poslodavca nisu uređeni uvjeti rada kolektivnim ugovorom ili drugim propisom koji obvezuju poslodavca na način da su oni isti za radnika u punom i nepunom radnom vremenu, poslodavac je dužan radniku zaposlenom na nepuno radno vrijeme, osigurati primjerene uvjete rada kao radniku koji je sklopio ugovor o radu za puno radno vrijeme, koji obavlja slične poslove i ima slična stručna znanja i vještine.

Poslodavac je, isto tako, dužan radnicima zaposlenim na nepuno radno vrijeme, omogućiti usavršavanje i obrazovanje pod istim uvjetima kao i radnicima zaposlenim na puno radno vrijeme.

Natrag