Modifikacija radnog vremena postaje vrlo bitnim elementom poboljšanja sposobnosti gospodarskih subjekata da odgovore zahtjevima tržišta, ali i smanjenja troškova poslovanja.
Dok dnevno trajanje radnoga vremena (u pravilu 8 sati) i unaprijed određen broj radnih dana u tjednu (najčešće 5) u najvećem broju zemalja postaje prošlost, kod nas se upravo takva regulativa može uočiti u najvećem broju kolektivnih ugovora i internih akata poslodavaca. Je li moguće i drugačije?
Različit raspored dnevnog radnog vremena
Zakon o radu nema nikakvih ograničenja da se u okviru prosječno 40 –satnog radnog tjedna radno vrijeme rasporedi na način da poslodavac u potpunosti iskoristi svoje operativne kapacitete, na način da u određenim danima se radi duže ili kraće od 8 sati. Na taj način u dane kada je povećani obim posla dnevno radno vrijeme može trajati i do 12, a iznimno i do 14 sati.
Klizno radno vrijeme
U određenim djelatnostima ili na određenim poslovima koji se ne moraju obavljati u kontinuitetu ili nisu vezani uz rad ostalih radnika ili rad sa strankama (ili ne u punom trajanju rada), moguće je ugovoriti ili propisati mogućnost kliznog radnog vremena. U tom slučaju utvrđuje se najranije vrijeme dolaska na posao i najkasnije vrijeme, a na radnicima je da u tom vremenu odrade potrebno dnevno radno vrijeme. Time se mogu učiniti značajne uštede jer radnici svoje obiteljske i druge obveze mogu obaviti van radnog vremena i bez izostanka s rada.
Fleksibilno radno vrijeme može biti i od koristi radnicima, kako bi se vremenske veze između rada, razvoja karijere i obiteljskog života učinile optimalnima.
Preraspodjela radnoga vremena
Tijekom razdoblja koje ne može biti duže od dvanaest neprekidnih mjeseci, u jednom razdoblju rad može trajati duže, a u drugom razdoblju kraće od punog ili nepunog radnog vremena, na način da prosječno radno vrijeme tijekom trajanja preraspodjele ne smije biti duže od punog ili nepunog radnog vremena. Na taj način radnik u određenom tjednu može raditi i do 60 sati ako poslodavac posluje sezonski, odnosno 56 sati u ostalim slučajevima, uz uvjet da je takav oblik rada predviđen kolektivnim ugovorom. Ako nema kolektivnog ugovora, tada je moguće raditi najduže 48 sati. Važno je napomenuti da se u tom slučaju rad duži od 40 sati tjedno ne smatra prekovremenim radom i ne plaća se uvećano.
Prekovremeni rad
Prekovremeni rad može biti u funkciji fleksibilnosti samo radi izvanrednih potreba ili drugih posebnih okolnosti. Međutim, takav rad može postati i visok trošak za poslodavce, jer se prema Zakonu o radu mora platiti uvećano, a prema kolektivnim ugovorima i aktima poslodavaca to uvećanje je u pravilu 50 posto.
Radno vrijeme rukovodećih radnika bez ograničenja i dodatnog plaćanja
U pravilu se s rukovodećim radnicima sklapaju tzv. managerski ugovori, ali to automatski ne oslobađa poslodavca obveze da i u odnosu na te osobe ne primjenjuje odredbe Zakona kojima se određuje trajanje i plaćanje radnoga vremena dužeg od 40 sati.
Za te se osobe statutom, društvenim ugovorom, izjavom o osnivanju ili drugim pravilima poslodavca može propisati da imaju samostalnost u vođenju poslova poslodavca i da samostalno donose odluke o organizaciji rada, poslovanja poslodavca. U tom slučaju potrebno je ugovorom o radu (ili aneksom postojećem ugovoru) utvrditi da se na njih ne primjenjuju se odredbe Zakona o radu, koje se odnose na radno vrijeme, stanku, dnevni i tjedni odmor te da imaju samostalnost u njihovom određivanju.