Sadržaj članaka dostupan je pretplatnicima na on-line izdanje. Molimo prijavite se kako biste pristupili sadržaju on-line izdanja.
Pravilnikom o Registru stvarnih vlasnika (Nar. nov., br. 53/19) propisani su, pored ostalog, obveznici upisa podataka o stvarnom vlasniku/vlasnicima kao i rok upisa. Kako se upisuju podaci, tko se smatra stvarnim vlasnikom te čemu služi Registar pročitajte u nastavku članka.
Novi Zakon o članarinama turističkim zajednicama (Nar. nov., br. 52/19; u nastavku: novi Zakon) trebao bi osigurati dodatna sredstva za jačanje razvojnog turističkog potencijala svih hrvatskih područja, a posebice slabije razvijenih i ratom pogođenih područja. Uz afirmaciju Republike Hrvatske (RH) kao važne turističke destinacije, cilj je unaprijediti kvalitetu i sadržaj turističkog proizvoda tj. ponude kroz preustroj turističkih zajednica prema modelu destinacijske menadžerske organizacije zbog uspješnijeg obavljanja poslova u turizmu na lokalnoj i regionalnoj razini te povećanja konkurentnosti i atraktivnosti.
Obračun članarina za 2020. obavit će se po odredbama novog Zakona koji stupa na snagu 1.1.2020. U tekstu članka daju se novine propisane novim Zakonom glede obračunavanja i plaćanja članarina u odnosu na važeći Zakon o članarinama u turističkim zajednicama (Nar. nov., br. 152/08 – 121/16) koji se primjenjuje za obračun članarina za 2019. godinu.
Sažetak: Troškovi posudbe odnose se na kamate i druge troškove koji nastanu u vezi s posudbom sredstava. Računovodstveni tretman troškova posudbe za obveznike MSFI-a uređen je MRS-om 23 - Troškovi posudbe, prema kojemu se troškovi posudbe nastali tijekom razdoblja moraju kapitalizirati kao dio troška nabave imovine ako se mogu izravno povezati sa stjecanjem, izgradnjom ili proizvodnjom kvalificirane imovine. Za obveznike HSFI-a, u skladu sa zahtjevima HSFI-a 16 - Rashodi, kapitalizacija troškova posudbe nije obavezna, već se definira računovodstvenim politikama.
Računovodstveni postupak ispravljanja pogreški prethodnih razdoblja utvrđen je zahtjevima HSFI-a 3 – Računovodstvene politike, promjene računovodstvenih procjena i pogreške te istoimenog MRS-a 8. Zahtjevi MRS-a 8 u svezi postupka ispravljanja pogreški prethodnih razdoblja detaljniji su od onih navedenih u HSFI-u 3. Nema nikakve zapreke da obveznici HSFI-a primjenjuju odnosne zahtjeve MRS-a 8, što je i sukladno zahtjevu toč. 3.18. HSFI-a 3, a odnosi se i na primjenu svih ostalih standarda. Oba standarda svojim zahtjevima utvrđuju da pogreške u financijskim izvještajima mogu nastati u vezi s priznavanjem, prezentiranjem ili objavljivanjem elemenata financijskih izvještaja. Moguće pogreške tekućeg razdoblja otkrivene u tom razdoblju ispravljaju se prije nego što se financijski izvještaji odobre za izdavanje. Međutim, značajne pogreške se ponekad ne otkrivaju prije kasnijeg razdoblja i tada se te pogreške prethodnog razdoblja ispravljaju u usporednim informacijama prezentiranim u financijskim izvještajima za ta kasnija razdoblja. Značajne pogreške prethodnog razdoblja ispravljaju se retroaktivno u prvom setu financijskih izvještaja odobrenih za izdavanje nakon njezinog otkrivanja. Retroaktivno prepravljanje označava ispravljanje pogreške prethodnog razdoblja kao da se ona nije niti dogodila, a obavlja se samo ako je moguće odrediti učinak pogreške na prethodno razdoblje, o čemu malo više u nastavku. Ako prilikom uočavanja pogreške prethodnog razdoblja poduzetnik procijeni da ona nije materijalno značajna, u smislu da utječe ili da bi utjecala na donošenje ekonomskih odluka na temelju financijskih izvještaja za razdoblje u kojem je nastala, tada se ona može ispraviti u financijskim izvještajima razdoblja u kojem je uočena odnosno u tekućem razdoblju. To znači da u ovakvim slučajevima poduzetnik ne treba primijeniti zahtjeve retroaktivnog ispravljanja pogreške prethodnog razdoblja prema HSFI-u 3 i MRS-u 8. U slučajevima kada poduzetnik porezne efekte ispravka računovodstvene pogreške prethodnog razdoblja iskazuje u poreznim prijavama koje se podnose u slijedećem razdoblju, tada se predmetni porezni učinak iskazuje kao odgođena porezna imovina ili obveza, ovisno o tome je li poduzetnik temeljem navedenoga dužan platiti razliku poreza na dobit ili poduzetnik ima pravo na povrat razlike prethodno plaćenog poreza na dobit. U slučajevima kada poduzetnik porezne efekte ispravka računovodstvene pogreške prethodnog razdoblja iskazuje u poreznim prijavama koje se podnose u tekućem razdoblju, tada se predmetni porezni učinak iskazuje kao kratkoročna obveza za porez na dobit ili kratkoročno potraživanje za više plaćeni porez na dobit, ovisno o tome je li poduzetnik temeljem navedenoga dužan platiti razliku poreza na dobit ili poduzetnik ima pravo na povrat razlike prethodno plaćenog poreza na dobit.
Plaćanje gotovim novcem u Republici Hrvatskoj uređeno je kroz više propisa. Zakonima su propisana i određena ograničenja i zabrane u plaćanju/naplati gotovim novcem. O uplatama i isplatama gotovog novca moraju se sastavljati vjerodostojne isprave. Evidencije o dnevnom gotovinskom prometu moraju se voditi na mjestu na kojem se ti primici ostvaruju. Prije unosa podataka o uplatama i isplatama u poslovne knjige poduzetnik ili osoba koju on odredi (likvidator) dužna je provjeriti vjerodostojnost knjigovodstvene isprave te istu potpisati ili odobriti.
Porezni obveznici putem SNU aplikacije postavljaju zahtjeve za povezivanje/ preknjiženje te na taj način povezuju nepovezane uplate s nepovezanim zaduženjima, preknjižavaju sredstva na neku drugu vrstu prihoda ili postavljaju zahtjev za povrat preplaćenih sredstava.
Kako povezati nepovezane uplate s nepovezanim zaduženjima te koja se najčešća pitanja postavljaju od strane poreznih obveznika vezano uz SNU aplikaciju, obrazlaže autorica članka.
Naknade po ugovorima o djelu fizičkim osobama, osim ako se ne radi o obveznicima koji vode poslovne knjige i stoga izdaju račune, smatraju se drugim dohotkom iz kojeg isplatitelji obračunavaju, obustavljaju i uplaćuju predujam poreza na dohodak i propisane doprinose prilikom svake isplate. Međutim, kada se radi o isplati naknade po ugovoru o djelu osobi koja je rezident države s kojom je u primjeni međunarodni ugovor, tada se, uz zadovoljenje propisanih uvjeta, pri isplati postupa sukladno odredbama pojedinog ugovora.
Poslodavac može isplatiti otpremninu radniku kada isti prestaje raditi bilo zbog odlaska u mirovinu bilo zbog prestanka radnog odnosa. Visinu otpremnine koja se isplaćuje poslodavac uređuje izvorom radnog prava koji primjenjuje. Zakon o radu uređuje isplatu otpremnine u slučaju ozljede na radu ili profesionalne bolesti (neoporezivi iznos je 8.000,00 kn za svaku navršenu godinu kod tog poslodavca), isplatu otpremnine zbog poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu i kolektivnog viška radnika (neoporezivo je do 6.500,00 kn za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca), a ne uređuje isplatu otpremnine zbog odlaska u mirovinu (neoporezivo do 8.000,00 kn).
U članku se piše o ostvarivanju prava na otpremninu, poreznom tretmanu iste te izvješćivanju na Obrascu JOPPD.
Osobe s invaliditetom mogu na temelju raznih propisa ostvariti određena prava. Tako su u sustavu poreza na dohodak za navedene osobe propisane brojne olakšice/oslobođenja, ali osim za osobe s invaliditetom olakšice su propisane i za članove obitelji osoba s invaliditetom te poslodavce koji zapošljavanju osobe s invaliditetom. O navedenim olakšicama odnosno oslobođenjima piše autorica članka. Tako autorica navodi primitke koji se ne smatraju dohotkom (npr. obiteljske mirovine i invalidnine koje djeca ostvaruju nakon smrti roditelja, primici koje fizičke osobe ostvaruju po osnovi darovanja pravnih i fizičkih osoba, a za zdravstvene potrebe i dr.). Osim toga, ukazuje i na primitke na koje se ne plaća porez te na mogućnost korištenja uvećanog osobnog odbitka.
Na pisani zahtjev poreznog obveznika Porezna uprava je ovlaštena donijeti obvezujuće mišljenje. Područja primjene obvezujućih mišljenja odnose se na buduće poslovne aktivnosti poduzetnika na koje se, zbog njihovih osobitosti, ne mogu primijeniti općenita službena tumačenja poreznih propisa. Za izdavanje obvezujućeg mišljenja nadležno je savjetodavno tijelo kojeg imenuje ravnatelj Porezne uprave, a koje se sastoji od djelatnika Porezne uprave. Obvezujuće mišljenje ima obvezujući učinak za Poreznu upravu, a troškove njegovog izdavanja u cijelosti snosi podnositelj zahtjeva, po posebnom pozivu Porezne uprave. Budući se kod poreznih obveznika nastoji potaknuti upotreba ovog instituta, u Općem poreznom zakonu (Nar. nov., br. 115/16 i 106/18; u nastavku: OPZ),
koji je u primjeni od početka ove godine brisana je odredba prema kojoj su ranije bila propisana područja primjene obvezujućih mišljenja. Stoga se od 1. siječnja 2019. obvezujuća mišljenja mogu zatražiti za bilo koje porezno područje. Međutim, i dalje ostaje na snazi odredba da poslovni događaji za obvezujuća mišljenja mogu biti samo buduće i namjeravane transakcije. Obvezujuće mišljenje prestaje važiti ako je doneseno na temelju neistinitih ili nepotpunih podatka ili su promijenjene okolnosti temeljem kojih je mišljenje izdano.
Vijeće Europske unije usvojilo je 2016. godine Direktivu Vijeća EU 2016/1065 od 27. lipnja 2016. o izmjenama i dopunama Direktive 2006/112/EZ u vezi s tretmanom vrijednosnih kupona koja je 1. srpnja 2016. objavljena u Službenom listu EU-a, kada je i stupila na snagu, s time da se odredbe o vrijednosnim kuponima primjenjuju od 1. siječnja 2019. Stoga su, u svrhu usklađivanja sa navedenom Direktivom, koncem 2016. godine izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 73/13 - 106/18) u sadržaj Zakona su dodani čl. 11.a, 11.b i 11.c, kojima se definiraju vrijednosni kuponi kao oporezive transakcije, propisuju vrste vrijednosnih kupona (jednonamjenski i višenamjenski), te u vezi s time obračunavanje PDV-a i utvrđivanje porezne osnovice kod isporuke vrijednosnih kupona, o čemu je riječ u ovome članku. Također su posljednjim izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 79/13 - 1/19) od 2. siječnja 2019. propisane odredbe kojima je reguliran oblik vrijednosnih kupona, kao i instrumenti koji se ne smatraju vrijednosnim kuponima. U članku je pojašnjeno što se, u smislu PDV-a, smatra vrijednosnim kuponima, kada nastaje oporeziv događaj kod isporuka vrijednosnih kupona, te što čini poreznu osnovicu.
Od 1. siječnja 2019. primjenjuju se odredbe čl. 11.a, 11.b i 11.c te čl. 33. st. 11. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 73/13 - 106/18), koje se odnose na oporezivanje vrijednosnih kupona. U smislu PDV-a, pravila u vezi vrijednosnih kupona trebala bi se odnositi samo na vrijednosne kupone koji se mogu zamijeniti za dobra ili usluge. Zakonom o PDV-u je „vrijednosni kupon“ definiran kao instrument za koji postoji obveza da ga se prihvati kao naknadu ili djelomičnu naknadu za isporuku dobara ili usluga i kada su dobra ili usluge koji se isporučuju ili identitet njihovih potencijalnih isporučitelja naznačeni ili na samom instrumentu ili u povezanoj dokumentaciji, uključujući i uvjete uporabe takvog instrumenta. Radi se, dakle, o instrumentu koji se može zamijeniti za dobra ili usluge. Pravilnikom o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 79/13 - 1/19) propisuje se oblik vrijednosnih kupona, te što se ne smatra vrijednosnim kuponima. Stoga je u čl. 32.a Pravilnika pojašnjeno da vrijednosni kuponi mogu biti u fizičkom ili elektroničkom obliku, te da se istima ne smatraju instrumenti koji imatelju daju pravo na popust pri kupnji dobara ili usluga, a koji ne uključuju pravo na primanje tih dobara ili usluga, te putne karte, ulaznice, poštanske marke i sl. U članku su dani primjeri evidentiranja prodaje i otkupa vrijednosnih kupona u poslovnim i poreznim evidencijama.
Agencija za privremeno zapošljavanje radnika (Agencija) je poslodavac radniku kojega ista može ustupiti drugom poslodavcu (korisniku). Prilikom uređenja ovog oblika rada potrebno je sačiniti dva odvojena ugovora, s tim da jedan ugovor sklapaju Agencija i korisnik, a drugi Agencija i radnik. Autorica u članku potanje piše o agencijskom radu, obvezama Agencije prema korisniku i radniku te drugim specifičnostima navedenog rada.
U prošlom broju časopisa, objavljen je prvi dio članka s primjerima evidentiranja nekih poslovnih događaja, a u ovome broju dan je nastavk. Od 2002. godine u proračunskom računovodstvu primjenjuje se modificirano načelo nastanka događaja. Propisi koji uređuju proračunsko računovodstvo od tada su u nekoliko navrata dopunjeni i izmijenjeni, ali je pritom zadržan koncept modificiranog načela nastanka događaja. Još uvijek postoje neka otovorena pitanja u primjeni propisa, ali i brojna pitanja za koja je propisima izrijekom određeno kako treba postupati. U ovome članku dane se upute za postupanja i knjiženja nekih poslovnih događaja za koja se još uvijek često postavljaju pitanja - knjiženja naplate i otpisa ranije ispravljenih potraživanja, ispravak nekih knjigovodtvenih pogrešaka, povrata sredstava u proračun.
U ovome tekstu dan je podsjetnik na sastavljanje polugodišnjih financijskih izvještaja u proračunskom računovodstvu, s prikazom obveznika i rokova izvještavanja te pregledom specifičnosti evidentiranja nekih poslovnih događaja prema Uputama Ministarstva financija.
Neprofitna organizacija obveznik vođenja dvojnog knjigovodstva i neprofitna organizacija koja udovoljava uvjetima iz čl. 9. st. 2. Zakona o financijskom poslovanju i računovodstvu neprofitnih organizacija za vođenja jednostavnog knjigovodstva, a nije donijela Odluku o vođenju jednostavnog knjigovodstva i primjeni novčanog računovodstvenog načela, obvezna je sastaviti polugodišnji financijski izvještaj za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja 2019. godine, i predati ga Fini najkasnije do 30. srpnja 2019. Polugodišnji financijski izvještaj neprofitnog računovodstva sastavlja se na Obrascu: PR-RAS-NPF. Moguće ga je predati putem papirnatih obrazaca (kupljen u Narodnim novinama) ili u elektroničkom obliku s ugrađenim kontrolama, koji su dostupni na internetskoj stranici Ministarstva financija (www.mfin.hr – Neprofitne organizacije – Financijsko izvještavanje – Financijski izvještaji za neprofitnu organizaciju s ugrađenim kontrolama) i Fine.
Neprofitne organizacije uz redovne aktivnosti sve češće obavljaju i provedbu i organizaciju humanitarnih akcija. Uvjete prikupljanja i pružanja humanitarne pomoći kao i način organiziranja humanitarnih akcija propisuje Zakon o humanitarnoj pomoći. Humanitarna pomoć su prikupljena i pružena materijalna i financijska dobra i humanitarne aktivnosti organizirane u svrhu zaštite i spašavanja žrtava katastrofa i velikih nesreća te žrtava kriza izazvanih ljudskim djelovanjem i podmirivanja potreba socijalno osjetljivih skupina. Humanitarna pomoć može se prikupljati i pružati u obliku stalnog prikupljanja i pružanja humanitarne pomoći te organiziranjem humanitarnih akcija. Svaka humanitarna akcija mora imati prepoznatljivu oznaku vrste, evidencijsku oznaku, logotip i poseban bankovni račun za prikupljanje i trošenje sredstava iz humanitarne akcije. Organizator humanitarne akcije odgovoran je za raspolaganje prikupljenim sredstvima do njihove predaje korisniku, dok je korisnik odgovoran za svrsishodno korištenje prikupljenih sredstava i drugih oblika humanitarne pomoći koju mu dodijeli organizator. Osim temeljnih odredbi zakona vezanih uz vrste i način provođenja humanitarnih akcija, nadzor, porezni tretman i izvješćivanje u članku su dani i neki primjeri knjigovodstvenog evidentiranja humanitarnih akcija kod neprofitnih organizacija.
Stečajnim zakonom omogućeno je radniku ostvariti svoja prava u vezi s isplatom plaće, otpremnine i naknade štete zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti putem Agencije za osiguranje radničkih tražbina. Autorica u ovom članku obrazlaže na koji način se ostvaruju i kako se porezno tretiraju te isplate.
U stečajnom postupku, materijalna prava iz radnog odnosa su zaštićena odnosno osiguravaju se i djelomično isplaćuju iz sredstava Agencije za osiguranje radničkih tražbina. Tako radnici, u slučaju stečaja, pored ostalog, ostvaruju pravo na isplatu neisplaćene plaće u visini do iznosa minimalne plaće za svaki mjesec zaštićenog razdoblja. U slučajevima kada je radniku, koji ostvaruje pravo na neku od navedenih naknada, blokiran račun te ima otvoren zaštićen račun, sva navedena primanja u cijelosti su izuzeta od ovrhe.
U članku se obrađuje institut osobno uvjetovanog otkaza. Autorica ovaj otkaz obrađuje s gledišta samih razloga za otkaz i obrazloženja odluke o otkazu ugovora o radu. Posebno je obrađeno pitanje osobno uvjetovanog otkaza kroz sudsku praksu. To stoga što kroz sudsku prasku možemo jasno razaznati što se sve prizna kao opravdan razlog za otkaz i pod kojim uvjetima, ali i isto tako u kojim situacijama se poslodavac ne može pozivati na radnikovu nesposobnost kod neizvršavanja obveza iz radnog odnosa.
Upućivanje radnika u okviru Europskog gospodarskog prostora (EGP) pokazuje sve veći trend rasta. Zbog potrebe osiguranja veće jednakosti upućenih radnika s radnicima države domaćina, 28.6.2018. donesena je Direktiva (EU) 2018/957 koja uvodi neke novosti vezano uz zajamčene uvjete rada koji im se moraju osigurati za vrijeme upućivanja u drugu državu. Između ostaloga, umjesto do sada propisanoga prava upućenoga radnika na zajamčeni iznos najniže plaće u državi domaćinu, definira se pravo na primitak za rad, koji predstavlja širi pojam. Nacionalne propise koji će, u cilju usklađivanja s ovom Direktivom biti doneseni, države članice mogu primijeniti tek od 30.7.2020. Do toga datuma nema promjena u načinu i opsegu osiguravanja ovih uvjeta rada prema do sada važećem zakonodavstvu. Autorica u članku potanje piše o uvjetima rada u državi upućivanja uz osvrt na sektor graditeljstva, naknadi plaće za vrijeme godišnjeg odmora, o administrativnim obvezama poslodavca i mjerama kontrole, plaćanju doprinosa i poreza te drugim specifičnostima vezanim uz upućene radnike.
Transakcijska vrijednost je prva od šest metoda utvrđivanja carinske vrijednosti i čini primarnu i najčešće korištenu metodu za utvrđivanje carinske vrijednosti. Predstavlja cijenu stvarno plaćenu ili plativu za robu koja se prodaje radi izvoza u carinsko područje Unije, po potrebi prilagođena za određene troškove. Troškovi skladištenja i troškovi na vlastiti račun kupca sastavni su dio utvrđivanja carinske vrijednosti metodom transakcijske vrijednosti. U tekstu članka na primjerima Autorica u članku kroz primjere pojašnjava utjecaj troškova skladištenja i troškova na vlastiti račun kupca prilikom utvrđivanja carinske vrijednosti robe te u konačnici i utjecaj na obračun i plaćanje javnih davanja.
Na obvezno zdravstveno osiguranje, pored građana RH, obvezne su se prijaviti i osobe s prebivalištem u RH, stranci s odobrenim stalnim boravkom u RH kao i stranci s odobrenim privremenim boravkom u RH. Stranci kojima je u RH odobren privremeni boravak, boravak s poslovnom vizom te izbjeglice po proteku tri mjeseca od dana priznavanja istog položaja, ako im zdravstvena zaštita nije osigurana, po drugoj osnovi, obvezni su se osigurati na zdravstveno osiguranje prema Zakona o zdravstvenoj zaštiti stranaca u Republici Hrvatskoj (Nar. nov., br. 80/13 i 15/18; u nastavku: Zakon).
Na obvezno zdravstveno osiguranje obvezni su se osigurati, kao što smo naveli, i stranci s odobrenim privremenim boravkom u Republici Hrvatskoj (u nastavku: RH) i to na temelju:
Člankom 4. Zakona propisano da su se na obvezno zdravstveno osiguranje obvezni osigurati:
Pod kojim uvjetima se koja od navedenih skupina stranaca mora prijaviti na obvezno zdravstveno osiguranje i koji opseg pravo na zdravstvenu zaštitu i drugih prava i obveza imaju iz zdravstvenog osiguranja, uvjeti i način ostvarivanja i financiranja zdravstvene zaštite stranaca u RH kao i koja su prava i obveze provoditelja zdravstvene zaštite propisano je samim Zakonom.
Zakonom o strancima propisani su uvjeti ulaska, kretanja, boravka i rada državljana trećih zemalja i državljana država članica EGP i članova njihovih obitelji te uvjeti rada i prava upućenih radnika u RH, s tim da u RH mogu boraviti na:
Opširnije o zdravstveno osiguranje i zdravstvena zaštita stranaca u RH pročitajte u našem tiskanom izdanju.
Hrvatski mirovinski sustav od 2002. godine provodi se kao sustav na tri stupa – prvi stup je obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti, dok su drugi i treći stup obvezno i dobrovoljno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje. Za osobe koje su ostvarivale niske plaće, mirovinskom reformom je povećana najniža mirovina, a umirovljenicima koji su imali plaće veće od propisane razine, mirovina se ograničava najvišom mirovinom.
Mirovinskom reformom koja je stupila na snagu 1. siječnja 2019., pored ostalog, povećana je najniža mirovina za sadašnje i buduće korisnike, uveden je dodatak i za korisnike osnovne mirovine u I. stupu koji ostvaruju i mirovinu iz II. stupa, te je uvedeno pravo izbora mirovine samo iz I. ili iz oba stupa za sve osiguranike II. stupa, neovisno tome jesu li se po svom izboru opredijelili za II. stup, ili su kao osobe mlađe od 40 godina obvezno postale osiguranici II. stupa. Autorica članka obrazlaže način izračuna najniže i najviše mirovine te obrazlaže uvjete ostvarivanja navedenih mirovina.