Tumačenje ugovora

Odredbe ugovora, prema čl. 319. Zakona o obveznim odnosima ( Nar. nov., br. 35/05 – 29/18; u nastavku: ZOO) primjenjuju se onako kako glase, a pravila o tumačenje obveznih ugovora nalaze se u odredbama čl. 319. do 321. ZOO-a.

Pravila o tumačenju ugovora primjenjuje se na sve obvezne ugovore bez obzira da li se radi o trgovačkim ugovorima ili ugovorima između građana, a na odgovarajući način ta se pravila primjenjuje i na ostale pravne poslove. Temeljno pravilo tumačenja ugovora utvrđeno je čl. 319. ZOO-a, čl. 320. ZOO-a je utvrđeno  posebno pravilo o tumačenju formalnih ugovora, a čl. 321. ZOO-a izvansudsko tumačenje ugovora.

Pravila utvrđena čl. 319. ZOO-a primjenjuju se kod onih ugovora kod kojih su obje ugovorne strane sudjelovale u njihovom formuliranju i one su opća pravila koja se primjenjuju pri tumačenju ugovora, dok su čl. 320. ZOO-a propisana posebna pravila koje se primjenjuju pri tumačenju ugovora.

Pod tumačenjem ugovora podrazumijeva se iznalaženje suštine klauzula ugovora i njihovog pravno obezujućeg značenja u slučaju kada se u trenutka ispunjenja ugovora ugovaratelji u tome ne slažu.   

Ako ugovorne strane prilikom sklapanja ugovora jasno i potpuno izraze svoju volju u tom slučaju ne bi postojala potreba za njegovim tumačenjem. Kako u praksi, u pravilu nije tako, tumačenje ugovora često pitanje. Zakonodavac je postavio temeljna načela a pravna znanost i sudska praksa trebaju pronaći opća i konkretna rješenja.  

Predmet tumačenja ugovora su, u pravilu, pojedine odredbe ugovora a ne ugovora u cjelini.

Suglasnost volja ugovornih strana je bitna pretpostavka za nastanak ugovora i ukoliko dođe do neslaganja ugovornih stranaka oko značenja pojedinih odredaba predmet tumačenja odnosit će se u pravilu na izjavu volja. U pravilu je predmet tumačenja ona volja koja je izražena i utvrđena u ugovoru.

Nesklad između stvarne volje i izjavljene volje jedne ili obiju ugovornih strana, kao i koja se volja tumači, izražena pri sklapanju ili pri izvršenju ugovora, u većini pravnih sustava je prihvaćena teorija očitovanja. To znači da greška u očitovanju jedne ugovorne strane, ako se druga ponašala sukladno načelu savjesnosti i poštenja, ne sprečava nastanak ugovora (čl. 247. ZOO-a).

Svjesni nesklad između volje i očitovanja nije cilj tumačenja, jer ukoliko on postoji on čini ugovor ništetnim iako se njime može sagledati značenje izjave volje.

Temeljno pravilo tumačenja ugovora je da tumačenje ne smije biti dogmatsko odnosno da se pri tumačenju ne smije postupati po unaprijed postavljenim pravilima. 

U teoriji i praksi su se ustalila pravila i metode da se jasne odredbe ne trebaju tumačiti, da treba voditi računa o okolnostima u kojima je ugovor sklopljen, o namjerama ugovornih strana i dr.

Potreba tumačenja ugovora ne postoji u okolnostima kada je volja ugovornih strana u ugovoru jasno i nedvojbeno izražena. U tom slučaju odredbe ugovora se tumače onako kako su napisane. Ako su odredbe ugovora  jasne i nedvojbene ni volja ne može biti drugačija.

Potreba za tumačenje ugovora nastaje kada je neka od ugovornih odredaba sporna pri čemu je naš zakonodavac utvrdio opće pravilo koje se pri tome primjenjuje a to je subjektivno-objektivni kriterij.

Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ZOO-om.

Subjektivni kriterij očituje se u tome da se pri tumačenju spornih odredaba ugovora ne treba držati doslovno već da treba istražiti zajedničku namjeru ugovornih strana i nju tumačiti, a objektivni kriterij da se takve odredbe treba razumijevati na način kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenog ZOO-om.

Primarni kriterij tumačenja ugovora od koga polazi ZOO je zajednička volja ugovornih strana ali ona nije apsolutni kriterij. Naime, ukoliko dođe do više mogućih rješenja na temelju zajedničke volje u tom slučaju kao primjerenije rješenje će se uzeti ono koje odgovara načelima obveznog prava.

Načela obveznog prava na koje se pri tumačenju ugovora misli su ona koja su sadržava u čl. 1. do 19. ZOO-a. 

Prema članku 320. ZOO u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane. Kod tumačenja nejasnih odredaba ugovora ne smije se postupiti dogmatski i tumačiti da nejasnoća ide na teret predlagatelja, već je obveza koristiti pravila tumačenja iz čl. 319. ZOO-a, te ukoliko se i nakon toga ne može utvrditi prava volja  ugovornih strana, u to slučaju se primjenjuje pravilo iz čl. 320. ZOO-a.

Ukoliko su nejasne odredbe u besplatnom ugovoru njih treba tumačiti u smislu koji je manje težak za dužnika, a svrha je olakšati položaj dužnika odnosno onog koji je u besplatnim ugovorima u obvezi.

Kod naplatnom ugovora nejasne odredbe ugovora trebaju se tumačiti u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih činidaba.

Izvansudsko tumačenje ugovora propisano je čl. 321. ZOO-a prema kojem ugovorne strane mogu predvidjeti da će, u slučaju nesuglasnosti glede smisla i domašaja ugovornih odredaba, netko treći tumačiti ugovor. Naime, tumačenje jedne od ugovornih strana ne obvezuje drugu ugovornu stranu ako ga ona ne prihvati.

U tom slučaju, ako ugovorom nije drukčije predviđeno, strane ne mogu pokrenuti spor pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dok prethodno ne pribave tumačenje ugovora, osim ako treća osoba odbije dati tumačenje ugovora.

Znate li da nakon što se pretplatite na TEB-ov časopis „Financije, pravo i porezi“ OSTVARUJETE PRAVO NA NEOGRANIČEN BROJ BESPLATNIH TELEFONSKIH KONZULTACIJA (BEZ DOKUPA MINUTA) s TEB-ovim savjetnicima svaki radni dan od 8,00 do 14,00 sati?

Pretplatu na TEB-ov časopis „Financije, pravo i porezi“ možete naručiti na sljedećoj poveznici Naruči svoj primjerak FIP-a.

Natrag