Savjest i poštenje u ispunjavanju obveze

Sudionici obveznih odnosa, prema čl. 16. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; u nastavku: ZOO), su fizičke i pravne osobe koje u te obvezno pravne odnose ulaze, ali se pritom moraju pridržavati i poštivati neka od općih načela koja proizlaze iz tih odnosa.

Od svih načela obveznog prava ukazat ćemo na načelo savjesti i poštenja u ispunjavanju obveza, poznato već od rimskog prava, prema kojem u postupanju prema drugoj strani treba postupati s povjerenjem i obzirom prema osobi i interesima druge strane. Naime, čl. 4. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

Zakonskom normom zakonodavac nastoji predvidjeti što veći broj pravnih rješenja ali je nemoguće predvidjeti sve moguće slučajeve koji se događaju u svakodnevnoj praksi, a često puta u konkretnom slučaju pravna norma i njezina striktna primjena može dovesti do nepravičnih rješenja. Zbog toga se temeljnim načelima, među kojima su savjest i poštenje, upotpunjavaju pravne praznine i ispravljaju nepravična rješenja. Glavno i vladajuće načelo u pravnom životu, u slučaju dvojbe kako postupiti u konkretnom slučaju, trebalo bi upravo biti načelo savjesti i poštenja. Bit ovog načela usmjerena je protiv formalističke primjene prava i sprečavanje zlouporabe subjektivnog prava kada dužnik ne ispunjava svoju obvezu.

Poštivanje načela savjesti i poštenja traži postupanje s povjerenjem i obzirom prema osobi i interesima duge strane, a pri tumačenja ugovora uvažavanje interesa obiju strana, koji su suprotni, a pri ispunjenju obveza postupanje koje dovodi do ispunjenja ugovorom preuzetih obveza.

Pri ispunjenju ugovorom preuzetih obveza nije dovoljno držati se samo ugovorom preuzetih obveza već je potrebno voditi brigu i o smislu i svrsi obveznog odnosa. Nedopustivo je ispunjenje u nevrijeme i na neprikladan način, odnosno ispunjenje treba biti takvo da ne povrijedi život, zdravlje i imovina druge ugovorne strane. No, isto tako se prilikom ostvarivanja prava sukladno načelu savjesti i poštenja ne smiju prekoračiti ovlasti, jer prekoračenje ovlasti je zlouporaba prava što je nedopustivo.

Posebno ističemo moralni kriterij kod ovog načela koji treba biti vodilja u ugovornim odnosima dviju strana i to na način da se načelo savjesti i poštenja ne poštuje samo u formalnom smislu već i na razini moralnih obveza i jedne i druge ugovorne strane.

Kod ocjene da li su se ugovorne strane u obvezno pravnom odnosu pridržavale načela savjesnosti i poštenja sud će pri ocjeni da li ugovorne strane postupaju savjesno i pošteno uzeti u obzir ne samo pravni već i moralni kriterij.

Načelo iz čl. 4. ZOO-a je odredba koja ne sadrži sve elemente potrebne za njezinu primjenu, već se na konkretno činjenično stanje primjenjuje opće važeća pravne norme ili moralna načela. Ono pruža sudu kriterije i upute kojima se u konkretnom slučaju utvrđuje da li je u postojećim okolnostima ponašanje ugovornih strana bilo u skladu načelom savjesti i poštenja. Svoju ocjenu i odluku sud mora temeljiti na objektivnim okolnostima svakog pojedinog slučaja i to na način da se savjest i poštenje shvaćaju prema konkretnom slučaju, odnosno cijeni se kako bi se u konkretnom slučaju ponašao prosječan čovjek.

U ZOO-u se u dosta članaka propisuje nužnost pridržavanja načela savjesti i poštenja (npr. čl. 297. st.4., čl. 372. čl. 280. st. 3.). No, vrlo je teško pojedinačno navesti koje obveze ponašanja trebaju biti u skladu s ovim načelom jer takve obveze proizlaze iz samog obvezno pravnog odnosa, a ugovorne strane mogu i u samom ugovoru navesti koje posljedice snosi ona ugovorna strana ukoliko se neće pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

Cilj načela savjesti i poštenja je sprečavanje da se primjenom propisa ne nanesu nepravde, a pravne posljedice njegove primjene sastoje se u usklađivanju sadržaja obveznopravnog odnosa, odnosno u proširenju ili sužavanju prava i obveza ugovornih strana propisanih zakonom ili utvrđenih ugovorom.

U slučaju sudskog spora sud temeljem načela savjesnosti i poštenja nije ovlašten staviti izvan snage svrhu norme koju tumači jer primjena načela ne znači negiranje ugovora ili izmjenu činjeničnog stanja već treba dovesti do toga da se ugovor previše ne formalizira u slučaju kada postoji neusklađenost propisa koje treba primijeniti što dovodi do neravnoteže međusobnih prava i obveza za koje ugovorne strane ne snose odgovornost.

Načelo savjesti i poštenja treba primijeniti u svim slučajevima pri tumačenju nepotpunih i nejasnih odredaba ne samo ugovora već općenito pravnih poslova uzimajući u obzir i trgovačke običaje.

Natrag