Obavještavamo vas da je Ministarstvo gospodarstva, kao središnje tijelo državne uprave nadležno za sustav javne nabave, objavilo mišljenje u pogledu izravnog učinka Direktive 2014/24/EU (javni naručitelji) i Direktive 2014/25/EU (sektorski naručitelji) u postupcima velike vrijednosti koji se provode od 18.4.2016. i kasnije.
Postupci javne nabave velike vrijednosti od 18. travnja 2016. - izravan učinak Direktive 2014/24/EU i 2014/25/EU
Direktiva 2014/24/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače
2014. godine o javnoj nabavi i o stavljanju izvan snage
Direktive 2004/18/EZ i Direktiva 2014/25/EU Europskog
parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o nabavi subjekata koji
djeluju u sektoru vodnog gospodarstva, energetskom i prometnom
sektoru te sektoru poštanskih usluga i stavljanju izvan snage
Direktive 2004/17/EZ stupile su na snagu 17. travnja 2014., a rok
za njihovu transpoziciju u nacionalno zakonodavstvo država članica
je do 18. travnja 2016. godine.
Iako važeći Zakon o javnoj nabavi (NN 90/11, 83/13, 143/13 i
13/14) dijelom sadrži odredbe koje su već usklađene s odredbama
novih direktiva, Republika Hrvatska formalno neće prenijeti iste
direktive u roku za transpoziciju, odnosno do 18. travnja
2016.
Članak 5. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97,
8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i
05/14) propisuje da je svatko dužan držati se Ustava i prava i
poštivati pravni poredak Republike Hrvatske. Nadalje, članak 145.
Ustava propisuje da je ostvarivanje prava koja proizlaze iz pravne
stečevine Europske unije, izjednačeno s ostvarivanjem prava koja su
zajamčena hrvatskim pravnim poretkom. Pravni akti i odluke koje je
Republika Hrvatska prihvatila u institucijama Europske unije
primjenjuju se u Republici Hrvatskoj u skladu s pravnom stečevinom
Europske unije. Hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena
na pravnoj stečevini Europske unije. Državna tijela, tijela
jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe
s javnim ovlastima izravno primjenjuju pravo Europske unije.
Članak 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije koji uređuje
pravne akte EU propisuje da radi izvršavanja nadležnosti EU,
institucije donose uredbe, direktive, odluke, preporuke i
mišljenja. Uredba ima opću primjenu i obvezujuća je u cijelosti i
neposredno se primjenjuje u svim državama članicama. Direktiva je
obvezujuća, u pogledu rezultata koji je potrebno postići, za svaku
državu članicu kojoj je upućena, a odabir oblika i metoda
postizanja tog rezultata prepušten je nacionalnim tijelima. Odluka
je u cijelosti obvezujuća. Odluka u kojoj je određeno kome je
upućena, obvezujuća je samo za njene adresate. Preporuke i
mišljenja nemaju obvezujuću snagu.
Dakle, direktive su obvezujući pravni akti, ali samo u pogledu
rezultata, odnosno cilja koji je potrebno postići, dok je odabir
oblika i metode postizanja tog rezultata prepušten tijelima država
članica kojima su upućene.
Vezano za učinak direktive u pravnom poretku države članice ako
ista nije prenesena u pravni poredak države članice u propisanom
roku ili je prenesena pogrešno skrećemo pozornost na to da prema
stalnoj sudskoj praksi Suda EU kad god se odredbe direktive
sadržajno gledajući čine bezuvjetnima i dovoljno određenima,
pojedinci se na te odredbe mogu pozivati pred nacionalnim sudovima
protiv države ako je ona propustila direktivu prenijeti u
nacionalno pravo u propisanim rokovima ili ako ju je pogrešno
prenijela (vidjeti osobito presudu u predmetu Becker, 8/81,
ECLI:EU:C:1982:7, točku 25., kao i presudu u predmetu Dominguez,
C-282/10, ECLI:EU:C:2012:33, točku 33. i tamo navedenu sudsku
praksu). Odredba prava Unije bezuvjetna je ako propisuje obvezu
koja ne sadrži nijedan uvjet i ne ovisi u svojoj provedbi ili u
svojim učincima o poduzimanju nijedne mjere od strane institucija
EU ili država članica (vidjeti u tom smislu presudu u predmetu
Almos Agrárkülkereskedelmi, C-337/13, ECLI:EU:C:2014:328, točka
32., kao i presudu u predmetu Pohl‑Boskamp, C‑317/05,
ECLI:EU:C:2006:684, točka 41.).
Napominje se da prema članku 288. stavka 3. UFEU-a obvezujući
karakter direktive, koji predstavlja osnovu za mogućnost pozivanja
na direktivu, postoji samo u odnosu na "svaku državu članicu kojoj
je upućena". Slijedom toga Sud EU je pravnog shvaćanja da direktiva
sama po sebi ne može pojedincu nametnuti obveze, pa se na nju kao
takvu nije moguće pozvati pred nacionalnim sudom protiv pojedinca
(presuda u predmetu Kolpinghuis Nijmegen, 80/86,
ECLI:EU:C:1987:431, točka 9.; presuda u predmetu Faccini Dori,
C-91/92, ECLI:EU:C:1994:292, točka 20., kao i gore navedenu presudu
Dominguez, točka 37. i tamo navedena sudska praksa).
Što se tiče tijela protiv kojih se može pozivati na odredbe
direktive, iz sudske prakse Suda EU proizlazi da se na te odredbe
može pozivati protiv države bez obzira na svojstvo u kojem ona
djeluje, kao poslodavac ili javna vlast. Naime, Sud EU smatra da
treba izbjeći situaciju u kojoj bi država mogla imati koristi od
svog nepoštivanja prava Unije (vidjeti u tom smislu presudu u
predmetu Marshall, 152/84, ECLI:EU:C:1986:84, točku 49., presudu u
predmetu Foster i dr., C-188/89, ECLI:EU:C:1990:313, točku 17., kao
i gore navedenu presudu Dominguez, točku 38.).
Tako se, prema sudskoj praksi Suda EU, među subjekte protiv kojih
se može pozivati na odredbe direktive koje mogu imati izravan
učinak ubraja i subjekt kojemu je, bez obzira na njegov pravni
oblik, na temelju akta javne vlasti, povjereno obavljanje službe od
javnog interesa pod njezinim nadzorom te u tu svrhu raspolaže
iznimnim ovlastima koje nadilaze pravila mjerodavna za odnose među
pojedincima (gore navedena presuda Foster i dr., točka 20.; presuda
u predmetu Collino i Chiappero, C‑343/98, ECLI:EU:C:2000:441, točka
23.; presuda u predmetu, Rieser Internationale Transporte,
C-157/02, ECLI:EU:C:2004:76, točka 24.; presuda u predmetu Farrell
C-356/05, ECLI:EU:C:2007:229, točka 40., kao i gore navedena
presuda Dominguez, točka 39.).
Slijedom svega navedenog, Ministarstvo gospodarstva je mišljenja
da bi naručitelji u smislu Zakona o javnoj nabavi u postupcima
javne nabave velike vrijednosti započetim od 18. travnja 2016. uz
odredbe Zakona o javnoj nabavi morali uzeti u obzir i odredbe
Direktive 2014/24/EU i Direktive 2014/25/EU koje su bezuvjetne i
dovoljno određene.
Po pitanju europske jedinstvene dokumentacije o nabavi (ESPD), ovo
Ministarstvo cijeni da je pravni temelj za primjenu ESPD-a u
postupku javne nabave utvrđen člankom 59. Direktive
2014/24/EU. Stavak 1. istog članka Direktive 2014/24/EU propisuje
da su u vrijeme dostavljanja zahtjeva za sudjelovanje ili ponuda,
javni naručitelji dužni prihvatiti europsku jedinstvenu
dokumentaciju o nabavi (ESPD) koja se sastoji od ažurirane osobne
izjave kao preliminarnog dokaza umjesto potvrda koja izdaju tijela
javne vlasti ili treće strane, a kojima se potvrđuje se da
gospodarski subjekt ne nalazi u jednoj od situacija u kojoj se
gospodarski subjekti isključuju ili se mogu isključiti, ispunjava
kriterije za odabir ili ispunjava, prema potrebi, objektivna
pravila i kriterije koji su određeni člankom 65. iste Direktive.
Nadalje, stavkom 2. istog članka je definirano da se ESPD sastavlja
na temelju standardnog obrasca kojeg utvrđuje Europska
komisija.
Na temelju ovlasti iz članka 59. stavka 2. iste Direktive,
Europska komisija usvojila je Provedbenu Uredbu Komisije (EU)
2016/7 od 5. siječnja 2016. godine o utvrđivanju standardnog
obrasca za europsku jedinstvenu dokumentaciju o nabavi. Člankom 1.
Provedbene uredbe propisano je da se od trenutka stupanja na snagu
nacionalnih mjera za provedbu Direktive 2014/24/EU, a najkasnije od
18. travnja 2016., standardni obrazac utvrđen u Prilogu 2. Uredbe
upotrebljava za potrebe izrade ESPD-a iz članka 59. Direktive
2014/24/EU.
Slijedom toga, Ministarstvo gospodarstva cijeni da gospodarski
subjekti u postupcima javne nabave velike vrijednosti započetim od
18. travnja 2016. godine mogu dostaviti ESPD umjesto potvrda koje
izdaju nadležna tijela, a naručitelji su ESPD dužni prihvatiti,
odnosno ne smiju odbiti ponudu ili zahtjev za sudjelovanjem koji
sadrži ESPD samo iz tog razloga. Shodno tome, Ministarstvo
gospodarstva je mišljenja da bi naručitelji morali priložiti
obrazac ESPD-a u dokumentaciji za nadmetanje.
Zaključno, skreće se pozornost da je obrazac ESPD-a u
elektroničkom obliku (.doc format) i na hrvatskom jeziku dostupan
za preuzimanje na Portalu javne nabave
(http://www.javnanabava.hr/userdocsimages/userfiles/file/EU%20akti/Prilog2-ESPD-obrazac.doc)
te da je Europska komisija razvila servis za elektroničko
popunjavanje ESPD-a (.xml format) koji je dostupan na internetskoj
adresi:
https://ec.europa.eu/growth/tools-databases/espd/filter?lang=hr
Provedbena uredba (EU) 2016/7 o utvrđivanju standardnog obrasca za
europsku jedinstvenu dokumentaciju o nabavi objavljena je u
Službenom listu Europske unije L 3/2016 od 6. siječnja 2016. godine
(http://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/HTML/?uri=CELEX:32016R0007&from=HR).
Mišljenje je dostupno na poveznici: http://javnanabava.hr/default.aspx?id=5107