Šteta koju radnik pretrpi na radu i u svezi s radom, prema čl. 111. Zakona o radu(1) , poslodavac je dužan nadoknaditi prema općim propisima obveznog prava. Koje odredbe Zakona o obveznim odnosima(2) primijeniti ovisi da li je šteta posljedica skrivljenog ponašanja ili djelovanja opasne stvari ili obavljanja opasne djelatnosti. Ovisno o uzroku, odgovornost se temelji na presumiranoj krivnji ili objektivnoj odgovornosti kod koje nema krivnje na strani štetnika - poslodavca.

Ako je poslodavac odgovoran za nastalu štetu radniku, odgovara prema načelima krivnje, odnosno njegova se krivnja presumira. To je najblaži oblik krivnje i na poslodavcu je da dokazuje da nije kriv za štetu koju je radnik pretrpio. Za razliku od najblažeg oblika krivnje, teži oblik krivnje je krajnja nepažnja ili namjera poslodavca koja je dovela do ozljede radnika. Krajnju nepažnju ili namjeru mora dokazati radnik. Pretpostavka odgovornosti, prema čl. 1045. ZOO-a, je obveza nadoknade štete ukoliko oštećena strana ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, pri čemu se predmnijeva obična nepažnja.

Ukoliko je radnik pretrpio ozljedu na radu prouzročenu od djelovanja opasne stvari ili zato što obavlja poslove u opasnoj djelatnosti, za naknadu štete primjenjuje se kriterij objektivne odgovornosti i poslodavac odgovara jer je zbog propusta ili određenih radnji radnik pretrpio štetu i pritom za naknadu te štete se ne zahtijeva krivnja poslodavca. Poslodavac u ovom slučaju odgovara za štetu iako nije učinio propust koji je u vezi s štetom koju je pretrpio radnik na radu i u vezi s radom.

Člankom 1063. ZOO-a propisano je da „šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete“. Stoga, prema odredbama ZOO-a, za štetu nastalu od opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti poslodavac odgovara bez obzira na krivnju prema kriteriju uzročnosti. Dovoljno je da postoji uzročna veza između štetne radnje i ozljede radnika koju je pretrpio na radu i u svezi s radom(3), ali u ovom slučaju poslodavac ima mogućnost dokazivati da za štetu nije odgovoran i može se osloboditi odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala:

  • višom silom,
  • krivnjom radnika ili 
  • krivnjom treće osobe.

Postojanje uzročne veze jedna je od pretpostavki odgovornosti poslodavca i zahtjeva se kod svih kriterija odgovornosti. No, ovisno o tome da li se radi o odgovornosti po kriteriju krivnje ili kriteriju uzročnosti razlika je u čemu se sastoji uzrok štete.

Ako se radi o odgovornosti temeljem osobne krivnje, u tom slučaju mora postojati uzročna veza između osobne nedopuštene radnje i nastale štete. U slučaju odgovornosti za drugog, uzročna veze mora postojati između nedopuštene štetne radnje štetnika – poslodavca i nastale štete, za koga odgovara odgovorna osoba za koju se presumira da je štetnik. Kada se radi o uzročnoj odgovornosti ili tzv. objektivnoj odgovornosti, mora postojati uzročna veza između opasne stvari ili opasne djelatnosti i nastale štete i nije potrebno dokazivati štetnikovu nedopuštenu radnju.

Pojam opasne stvari nije određen ZOO-om već je taj pojam odredila sudska praksa tako da se opasnom stvari smatra pokretna ili nepokretna stvar „čiji položaj ili uporaba, ili osobina, ili samo postojanje, predstavlja povećanu opasnost nastanka štete za okolinu“(4) i treba ih nadzirati povećanom pažnjom. Za razliku od stvari, djelatnost se smatra opasnom „kada u njezinom redovnom tijeku, već samo prema njezinoj tehničkoj prirodi i načinu obavljanja može biti ugroženo zdravlje ljudi ili imovina“(5), stoga je potrebna posebna pozornost svih osoba koje obavljaju tu djelatnost.

Odgovornost poslodavca za ozljedu na radu propisana je i čl. 25. Zakona o zaštiti na radu(6) prema kojem se smatra da ozljeda koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Te odgovornosti poslodavac se može osloboditi ili se ta odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

[1]Zakon o radu (Nar. nov., br. 93/14 – u nastavku: ZR)

[2] Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15:- u nastavku: ZOO)

[3]Prema podacima Hrvatskog zavoda za zaštitu i sigurnost na radu u Republici Hrvatskoj (u nastavku: RH) je u 2014. utvrđeno 13.929 ozljeda na radu što je 10,49% na ukupan broj od 1.328.173 zaposlenih u RH što je iznimno visoki postotak. 

[4] Komentar Zakona o radu, izdanje: TEB Poslovno savjetovanje, 2014.

[5] pogledaj pod 4

[6] Zakon o zaštiti na radu,Nar. nov., br.71/14, 118/14, 154/14 

Natrag