Prema posljednjim izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 93/14) koje su stupile na snagu 1. rujna 2014., svaki račun koji se izdaje fizičkim osobama koje ne obavljaju registriranu djelatnost mora sadržavati upozorenje dužniku da, u slučaju neispunjenja dospjele novčane obveze, vjerovnik može zatražiti određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. Svrha koja se uvođenjem ove obveze nastoji ostvariti je izbjegavanje posebne opomene koja bi za stranke predstavljala dodatni trošak. Kad je riječ o odnosu trgovac – potrošač podsjećamo da je ova svrha već ostvarena uvođenjem zabrane naplaćivanja izdavanja opomene radi naplate neplaćenih dospjelih novčanih potraživanja. Osim toga, trgovac koji pruža javnu uslugu dužan je voditi računa i o dužnosti da na računu izdanom potrošaču mora istaknuti iznos neplaćenih dospjelih novčanih potraživanja za prethodna razdoblja.Dakle, dužnici sada opomenu praktički dobivaju već u sklopu samog računa.
Koju formulaciju upozorenja moramo koristiti?
Formulacija upozorenja nije izričito propisana i prema našem mišljenju bilo bi dovoljno da se iz sadržaja tog upozorenja vidi njegova svrha odnosno informacija dužniku da se protiv njega na temelju tog računa može zatražiti ovrha ako po dospijeću ne podmiri taj račun (npr. u slučaju neispunjenja dospjele novčane obveze po ovom računu, možemo zatražiti određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave / Alt: ako ne ispunite svoju obvezu po ovom računu do dana dospijeća, ovlašteni smo pokrenuti ovrhu na temelju ovog računa kao vjerodostojne isprave i sl.).
Računi koji se izdaju fizičkim osobama koje ne obavljaju registriranu djelatnost moraju od 1.9.2014. sadržavati upozorenje dužniku da, u slučaju neispunjenja dospjele novčane obveze, vjerovnik može zatražiti određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave
Što ako račun ne sadrži upozorenje?
Zakonodavac nije izričito propisao posljedice propusta izdavatelja računa u naznaci ovog upozorenja. Za razliku od čl. 31. st. 2. Ovršnog zakona u kojem se propisuje što vjerodostojna isprava mora sadržavati da bi bila podobna za ovrhu, u st. 3. istog članka ne piše izričito da račun mora sadržavati ovo upozorenje da bi bio podoban za ovrhu.Međutim, s obzirom da zakonski izraz „mora sadržavati“ podrazumijeva jedno prisilno postupanje, a postojeća sudska praksa je zauzela stav da se ovršni postupak temelji na načelu strogog formalnog legaliteta, može se pretpostaviti da račun bez tog elementa neće biti podoban za ovrhu kao vjerodostojna isprava.
To ne znači ujedno da je ovrhovoditelj bez mogućnosti naplate svoje tražbine ili da tražbina ne postoji. Naprotiv, ona postoji i dužnik ju je dužan namiriti, ali vjerovnik, dok ne ispravi taj nedostatak, nema račun kao vjerodostojnu ispravu podobnu za ovrhu. No,budući da se ovaj podatak odnosi samo na račun (i obračun kamata koji se smatra računom), proizlazi da ovrhovoditelj, bez obzira na to što mu račun ne sadrži ovu napomenu, može radi naplate te tražbine ići u ovrhu temeljem ostalih vjerodostojnih isprava (npr. na temelju izvatka iz poslovnih knjiga). Konačno, ako vjerovnik baš neće raspolagati niti jednom drugom vjerodostojnom ispravom (što je gotovo pa nemoguć scenarij) rješenje bi se u tom smislu moglo potražiti i u mogućnostima podnošenja tužbe radi izdavanja platnog naloga sukladno glavi 29. Zakona o parničnom postupku.
Prema tome, ako se roba i/ili pružena usluga naplaćuju gotovim novcem na licu mjesta, ova obveza izdavatelja računa se zapravo pokazuje bespredmetnom (npr. dućani mješovite robe).
Na koje račune se primjenjuje ovo upozorenje?
Ova obveza ne primjenjuje se na račune izdane prije stupanja na snagu Novele OZ-a (čl. 82. st. 3. Novele OZ-a). To znači da će računi izdani prije 1.9.2014. biti podobni za ovrhu neovisno o tome što ne sadrže ovo upozorenje i neovisno od toga kad se na temelju njih pokreće ovrha.