Ugovor o radu vs. ugovor o djelu

Piše: Vedran Jelinović

Predmet čestih upita i nedoumica poslodavca je traženje odgovora na pitanje može li sa fizičkom osobom za izvršenje kakvog posla sklopiti ugovor o djelu ili se za taj posao mora sklopiti ugovor o radu. Ne bi li se lakše otklonila ta dvojba potrebno je voditi računa o obilježjima ova dva ugovora.

Kao obveznopravni ugovor, ugovor o djelu reguliran je Zakonom o obveznim odnosima. Njime se izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje za to platiti mu određenu naknadu. S druge strane, prava i obveze iz radnog odnosa uređeni su Zakonom o radu. U radnom odnosu poslodavac je obvezan radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

Već iz citiranih definicija vidljive su jasne razlike između ova dva ugovora. Prije svega, jedno od bitnih obilježja ugovora o djelu jest jednokratnost posla, dok je radni odnos (u pravilu) trajnog karaktera. Predmet ugovora o djelu nije sam rad, već rezultat rada tj. djelo. Sljedeće obilježje ugovora o djelu je samostalnost izvođača što znači da ne smije postojati odnos subordinacije koji karakterizira radni odnos. U tom smislu izvođač u pravilu sam određuje kada će, gdje i na koji način raditi, a naručitelju pripada pravo nadzora i davanje uputa, ali samo kad to odgovara naravi posla. Osim ako se na to nije obvezao ili to ne proizlazi iz svrhe ugovora izvođač čak nije dužan ni sam izvesti djelo.

Upravo zbog odnosa subordinacije radnika prema poslodavcu, Zakon o radu čitavim nizom instituta štiti radnika kao slabiju stranu ugovora (npr. odredbe o radnom vremenu, dnevnom, tjednom i godišnjem odmoru, zaštita od otkaza, isplata otpremnine i sl.). Povoljnost za poslodavca u sklapanju ugovora o djelu sastoji se upravo u tome da se na taj odnos ne primjenjuju odredbe Zakona o radu pa tako ni ovi instituti.

Radi zaštite radnika i izbjegavanja fiktivnog sklapanja ugovora o radu pod krinkom ugovora o djelu, u Zakon o radu inkorporirana je odredba prema kojoj se – u slučaju da poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos – smatra da je sklopljen ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.

Na poslodavcu je teret dokazivanja da se radi o ugovoru o djelu, a što mora dokazati upravo postojanjem obilježja tog ugovora. Ako poslodavac ne dokaže ta obilježja, može prekršajno odgovarati i morat će priznati izvođaču tj. radniku status radnog odnosa.

Popis poslova za koje se može sklopiti ugovor o djelu nije taksativno naveden ni propisan. No, budući da se primanja po osnovi ugovora o djelu oporezuju kao drugi dohodak, mogućnosti obavljanja poslova po tom ugovoru obuhvaćalo bi primjerice primitke po osnovi djelatnosti trgovačkih putnika, agenta, akvizitera, sportskih sudaca i delegata, tumača, prevoditelja, turističkih djelatnika, konzultanata, sudskih vještaka te drugih sličnih djelatnosti. Da bi se ove druge slične djelatnosti podvele pod ugovor o djelu poslodavac u svakom konkretnom slučaju mora biti u stanju dokazati da se radi o obilježjima ugovoru o djelu.