Sitan inventar ili osnovno sredstvo?

Vijek trajanja
> od jedne godine = dugotrajna imovina
< od jedne godine = kratkotrajna imovina

Poduzetnici često za potrebe poslovanja nabavljaju mobitele, telefone, računala, namještaj i dr. opremu čija je pojedinačna nabavna vrijednost, u pravilu, manja od 3.500,00 kn. Kako je vijek uporabe ove imovine dulji od godine dana, često se postavlja pitanje: kako postupati s ovom imovinom, tj. evidentirati li ju kao sitan inventar (kratkotrajnu imovinu) ili kao dugotrajnu imovinu?

Od kuda dvojba?
Računovodstveni i porezni propisi na različit način definiraju dugotrajnu imovinu. Prema računovodstvenim standardima dugotrajnom materijalnom imovinom smatra se imovina koja:

• se koristi u obavljanju djelatnosti,
• se očekuje koristiti duže od jedne godine i
• namijenjena je za korištenje na neprekidnoj osnovi.

Dakle, računovodstveni standardi kao kritrerij za klasificiranje imovine u dugotrajnu, odnosno kratkotrajnu, određuju vijek uporabe.

Zakon o porezu na dobit u definiciju dugotrajne imovine uz vremenski kriterij uvodi i vrijednosni. Tako se, dugotrajnom imovinom, u smislu Zakona o porezu na dobit, smatra imovina čiji je: 

• vijek trajanja dulji od jedne godine i 
• pojedinačni trošak nabave veći od 3.500,00 kn.

Vijek uporabe – kriterij za klasificiranje imovine

Prema Zakonu o porezu na dobit, porezna osnovica je dobit koja se utvrđuje prema računovodstvenim propisima kao razlika prihoda i rashoda, uvećana i umanjena prema odredbama Zakona o porezu na dobit. Dakle, polazište je u računovodstvenim propisima, pa kao kriterij za klasificiranje imovine na kratkotrajnu i dugotrajnu treba uzeti vijek uporabe. To znači, opremu koja se koristi dulje od jedne godine treba evidentirati kao dugotrajnu imovinu.

Priznavanje amortizacije
Dugotrajna imovina, u skladu s računovodstvenim standardima, amortizira se tijekom njezina vijeka uporabe. Zakonom o porezu na dobit, čl. 12., propisano je do kojeg se iznosa, maksimalno, tako obračunata amortizacija može priznati kao porezni rashod. U okviru tih odredbi dugotrajna imovina određena je kao imovina koja kumulativno zadovoljava dva kriterija: vijek uporabe dulji od godine dana i pojedinačna vrijednost veća od 3.500,00 kn. To znači, da se odredbe čl. 12. ne primjenjuju na dugotrajnu imovinu pojedinačne nabavne vrijednosti manje od 3.500,00 kn.

Dakle, dugotrajnu imovinu nabavne vrijednosti manje od 3.500,00 kn treba otpisati (amortizirati) sukladno korisnom vijeku uporabe i tako utvrđen rashod biti će porezno priznat.