Zakoni i na temelju njih doneseni podzakonski propisi (uredbe i pravilnici) primjenjuju se od dana njihovog stupanja na snagu, a u pravilu djeluju samo za ubuduće. Naime, Ustavom RH je zabranjeno povratno (retroaktivno) djelovanje zakona i drugih propisa. Samo iznimno, iz posebno opravdanih razloga moguće je retroaktivno djelovanje pojedinih odredaba zakona. Dakle, ne i drugih propisa.
Ovlaštenici i načini pokretanja postupka
Do ocjene suglasnosti zakona i drugih propisa sa Ustavom RH može doći na tri načina. Prvi način je podnošenjem zahtjeva za ocjenu suglasnosti od strane za to ovlaštenih tijela (npr. 1/5 saborskih zastupnika, Vrhovni sud RH, Pučki pravobranitelj, ali i predstavničko tijelo jedinice lokalne ili područne samouprave kada smatra da zakon kojim se uređuje ustrojstvo, djelokrug ili financiranje jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave nije u skladu s Ustavom). Nadalje, ako neki sud u postupku utvrdi da zakon koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom, zastat će s postupkom i podnijeti Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu suglasnosti zakona, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom. No, ako sud u postupku utvrdi da drugi propis koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom i zakonom, na konkretan slučaj će neposredno primijeniti zakon, a Ustavnom sudu će podnijeti zahtjev za ocjenu suglasnosti spornog propisa, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom i zakonom. U svim navedenim slučajevima podnosi se zahtjev za ocjenu suglasnosti.
Međutim, i svaka fizička ili pravna osoba može izazivati zakon ili drugi propis tj. pojedine njihove odredbe u odnosu na Ustav RH. To se čini podnošenjem prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i ocjenu suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom, a Ustavni sud će započeti postupak najkasnije u roku od godine dana od podnošenja prijedloga.
Učinci odluke Ustavnog suda u postupku ocjene suglasnosti s Ustavom RH
Ono što je bitno napomenuti jest to da Ustavni sud u postupku ocjene suglasnosti zakona sa Ustavom ukida, a ne poništava taj zakon. Naime, za razliku od poništavanja koje djeluje unatrag (dakle poništava i sve proizvedene učinke, tzv. ex tunc učinak) pravni učinak ukidanja djeluje samo za ubuduće (tzv. ex nunc učinak). Drugi propis koji je protivan Ustavu ili zakonu se također u pravilu ukida. Međutim, taj drugi propis koji nije zakon se može i poništiti, no tek ako se, uzimajući u obzir sve okolnosti od važnosti za zaštitu ustavnosti i zakonitosti, te imajući u vidu osobito težinu povrede Ustava ili zakona i interes pravne sigurnosti, njime vrijeđaju ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom ili ako se njime pojedinci, skupine ili udruge neosnovano stavljaju u povoljniji ili nepovoljniji položaj.
Ukidanje zakona ili drugog propisa djeluje samo za ubuduće.
Ukinuti zakon i drugi propis, odnosno njihove ukinute odredbe, prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u "Narodnim novinama", ako Ustavni sud ne odredi drugi rok. Dakle, odredbama Ustavnog suda o Ustavnom sudu RH određuje se samo učinak ukidanja zakona, ali ne i pravne posljedice koje je zakon izazvao za vrijeme prije ukidanja. Na sreću o navedenoj okolnosti se izjasnio Ustavni sud u nekoliko svojih odluka u kojima se u bitnome ističe sljedeće:
„Ukinuti zakon, odnosno ukinute zakonske odredbe bile su, nesumnjivo, protivne Ustavu i prije njihovog ukidanja, tj. prije objave odluke o ukidanju u "Narodnim novinama". Takvo pravno stajalište Ustavni sud je zauzeo u nekoliko navrata, i to u odlukama broj: U-I-206/1992, U-III-379/1993, U-III-731/1994 i U-I-52/1995. Odluka Ustavnog suda o ukidanju zakona je konstitutivne naravi no, kao i svaka konstitutivna odluka, ona ima i svoj neizrečeni deklaratorni preambul, koji je i logična pretpostavka za ukidanje. Zakon se ukida zato jer je protivan Ustavu, ali on je bio protuustavan i prije ukidanja.
Zaključak da je zakon, odnosno pojedina zakonska odredba bila protivna Ustavu i prije njenog ukidanja, proizlazi ne samo iz prirode stvari, nego i iz određenih ustavnopravnih odredaba. Ustavni zakon razrađuje u članku 58. sredstva i uvjete pravne zaštite za osobe čija su prava povrijeđena pravomoćnim pojedinačnim aktom, koji je donijet temeljem zakona (ili drugog propisa) ukinutog odlukom Ustavnog suda. Radi se o zaštiti od učinaka pojedinačnog akta koji je donesen prije ukidanja zakona – dakle po propisima tada još važećeg zakona – a zaštita se pruža zato što je kasnije ukinut zakon na kojem se temelji pojedinačni akt. U tom slučaju pojedinačni akt nije nepostojeći, odnosno ništav akt, nego je pobojan: osoba čija su prava povrijeđena može, u zakonom određenim uvjetima, od nadležnog tijela tražiti izmjenu akta odgovarajućom primjenom odredaba o ponavljanju postupka.
Samo osoba koja je podnijela prijedlog za ocjenu suglasnosti može tražiti izmjenu pravomoćnog pojedinačnog akta kojim joj je povrijeđeno pravo, a koji je donesen na temelju ukinute odredbe zakona ili drugog propisa.
Ovakva zaštita temelji se na izloženom zaključku: ukinuti zakon protivan je Ustavu i prije njegovog ukidanja pa je zbog načela ustavnosti i zakonitosti, kao i zbog načela pravednosti, bilo neophodno predvidjeti pravnu zaštitu osoba koje trpe štetne posljedice učinaka neustavnog zakona i prije njegovog ukidanja.
Ustavni zakon nema odredaba o pravnim posljedicama ukidanja zakona na ugovorne odnose koji se temelje na ukinutom zakonu. No, takvih odredaba niti ne treba jer se posljedice ukidanja zakona na ugovorne odnose mogu izvesti iz drugih zakonskih odredaba.“– US, U-III/81/2001 od 7. 11. 2002.
Natrag