Piše: Vedran Jelinović
Zastarni rok iz ugovora o prometu robe i usluga
Međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine, s tim da u slučaju postojanja uzastopnih ili više različitih obveza zastara teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Pod ugovorom o prometu robe i usluga podrazumijevaju se u pravilu i trgovačke usluge koje prate robni promet npr., prijevoz, špedicija, komisiona trgovina, zastupanje i sl., te takve usluge koje se mogu u širem smislu izjednačiti s prodajom robe kao što su npr. ugovor o građenju, ugovor o djelu (VTS, Pž-2920/07 od 3. 3. 2010. i VSRH, Revt-88/08 od 8. 1. 2009.).
Prekid zastarnog roka
Da bi vjerovnik naplatio od dužnika neku svoju uslugu, rad ili isporuku robe, naravno ukoliko mu dužnik po dospijeću istu ne plati, trebao bi unutar propisanog zastarnog roka pokrenuti odgovarajući postupak naplate. U praksi će to najčešće biti ovršni postupak na temelju vjerodostojne isprave (npr. računa ili izvoda iz poslovnih knjiga). U suprotnom, prijeti mu opasnost da zbog prigovora zastare neće moći naplatiti svoje potraživanje.
Vjerovnici ponekad čekaju svoje dužnike i ne pokreću postupke naplate, već im šalju opomene i dopise kojima traže ispunjenje obveze. Ovakvo postupanje vjerovnika nije na odmet, no potrebno je znati da te opomene i dopisi imaju isključivo psihološki utjecaj na svijest dužnika, ali pravno gledano zapravo i nemaju neki relevantan značaj budući da nemaju ovršni karakter niti prekidaju tijek zastare. Naime, za prekid zastare nije dovoljno da vjerovnik pisano ili usmeno pozove dužnika da ispuni svoju obvezu, već je potrebna ili izričita izjava dužnika kojom priznaje dug ili konkludentno ponašanje dužnika iz kojeg se posredno može zaključiti da priznaje dug. Druga opcija je već spomenuto pokretanje postupka ostvarenja odnosno naplate tražbine.
Do prekida zastare može doći priznanjem duga ili pokretanjem postupka.
Učinci prekida zastare
Učinak prekida zastare ogleda se u tome da nakon što prekid nastupi, zastara počinje ponovo teći, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Npr. u slučaju da je račun vjerovnika po isporučenoj robi dospio 15. 10. 2013., zastara će nastupiti 15. 10. 2016. Ako dužnik nakon primitka opomene prizna dug 20. 12. 2014., tada je tim činom prekinuta zastara i ista počinje ponovno teći. U tom slučaju će zastara nastupiti tek 20. 12. 2017.
Posredno priznanje duga
Kao primjeri priznanja duga posrednim putem, u Zakonu o obveznim odnosima spominju se davanje otplate, plaćanje kamata ili davanje osiguranja. No ovi primjeri ne čine zatvoreni krug, već to može biti i bilo koje drugo držanje dužnika iz kojeg se može izvući takav zaključak. U tom smislu sudska praksa u takvo držanje ubraja primjerice i pisano mjenično očitovanje dužnika (VTS, Pž-4539/05 od 7. 9. 2005.), ponudu dužnika kojom uslijed loših materijalnih prilika predlaže sklapanje nagodbe o obročnoj otplati duga (VTS, Pž-5429/03 od 6. 4. 2006.) pa čak i potvrđivanje izvoda iz otvorenih stavaka, koji su potpisali zastupnici obaju trgovačkih društava i koji izvod je ovjeren pečatom od strane obiju stranaka (VTS, Pž-2503/01 od 16. 4. 2002.). S druge strane, šutnja odnosno pasivno držanje dužnika ne smatra se priznanjem duga, npr. dužnik je primio račun i/ili opomenu i nije prigovorio sadržaju (VTS, Pž-823/06 od 3. 7. 2006.). Također, ni vraćanje dijela robe ne smatra se priznanjem duga u odnosu na nevraćeni dio robe (VTS, Pž-2766/03 od 25. 4. 2006.).
Na zastaru sud ne pazi po službenoj dužnosti, već samo na prigovor dužnika.
Djelomično podmirenje duga kao priznanje duga
Poseban problem u praksi predstavlja slučaj davanja otplate i/ili plaćanja kamata odnosno tretman djelomičnog podmirenja duga. Npr., i prema ZOO-u i prema stajalištu ondašnjeg Okružnog suda u Splitu, Gž-1839/85 od 21. 6. 1985.: „otplatom dijela glavnice ili kamata priznaje se ukupno potraživanje tj. glavnice s kamatama pa time nastaje i prekid zastare ukupnog potraživanja, što znači i glavnice i kamata.“ Suprotno navedenom, prema stavu iznesenom u presudama Vrhovnog suda, posl. broj Rev-913/80 od 2. 10. 1980. i Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj Gž-3814/07 od 30. 9. 2008.: „plaćanje jednog dijela duga ne smatra se priznanjem njegovog drugog dijela.“. Također, i prema shvaćanju Visokog trgovačkog suda, kad dužnik u pismenom priznanju zastarjele obveze navede i svotu dugovanja koju priznaje, makar i u nepotpunoj visini, priznanje se odnosi samo na onaj iznos kojeg je dužnik izričito priznao (VTS, Pž-114/10 od 28. 1. 2010.).
Iz svega navedenog je vidljivo kako djelomično podmirenje duga, iako zakonski navedeno kao mogući razlog posrednog priznanja duga, ne znači uvijek i priznanje preostalog dijela duga. Stoga, vjerovnici (koji svojim dužnicima prolongiraju pokretanje postupaka naplate) pogotovo u ovim slučajevima moraju biti na oprezu, te ako iz ponašanja dužnika ne mogu na nedvojben način utvrditi dužnikovu volju da priznaje dug, preporučljivo je od dužnika tražiti davanje izjave tj. potvrde o priznanju duga, a kako bi u kakvom eventualnom budućem sporu osujetili gubitak svog zahtjeva zbog istaknutog prigovora zastare.
Natrag