Je li odzvonilo otezanju parničnih postupaka?

Piše: Vedran Jelinović

Zaštita vjerovnika i osiguranje pravodobnog ostvarenja njihovih prava iznimno su bitni za gospodarstvo u cjelini. Neuredno podmirenje obveza i neefikasan sustav zaštite vjerovnika povlači za sobom čitav niz negativnih posljedica ne samo za tog vjerovnika kao gospodarskog subjekta, nego i za njegove poslovne partnere, zatim njihove poslovne partnere, za zaposlene u svim tim gospodarskim subjektima, pa onda u konačnici i za državu, stvarajući tako domino efekt u gospodarstvu, rast nezaposlenosti, te vladajući položaj pojedinih subjekata, nelojalnu konkurenciju i monopole.

Jačanje kulture urednog ispunjenja obveza predstavlja veliki izazov za hrvatsko gospodarstvo budući da je kašnjenje u plaćanju itekako prisutno u okvirima RH. Međutim, čini se da je unatrag par godina i Europu zahvatio val neurednog plaćanja koja je u tu svrhu dana 16.2.2011. donijela Direktivu 2011/07/EU Europskog parlamenta i Vijeća o suzbijanju zakašnjenja s plaćanjem u trgovačkim ugovorima, čime se taj negativni trend nastoji zaustaviti. Upravo predmetna Direktiva predstavljala je osnovu za donošenje Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, bar u dijelu koji se tiče rokova plaćanja.

Unatoč našem čekanju dužnika i našim nastojanjima za mirnim rješenjem spora, te učestalim pozivima i dopisima odaslanim dužniku, nekad smo jednostavno prisiljeni pokrenuti postupak naplate potraživanja. Osim ako se prethodno nismo osigurali kakvim sredstvom osiguranja, to će u pravilu biti ovršni postupak na temelju vjerodostojne isprave (npr. račun ili izvadak iz poslovnih knjiga, ovjerovljena privatna isprava i sl.) pred javnim bilježnikom. Ako dužnik ne prigovori rješenju o ovrsi, to rješenje će postati pravomoćno i ovršno pa ga vjerovnik izravno dostavlja Fini radi provedbe ovrhe na računima ovršenika ili poslodavcu ovršenika radi provedbe ovrhe na njegovoj plaći. No, ako dužnik izjavi prigovor na javnobilježničko rješenje o ovrsi, taj ovršni postupak nastavlja se pred sudom kao parnični postupak u kojem je prije svega tužitelj dužan dokazati osnovu i visinu svog potraživanja, ali i tuženik svoje navode iz prigovora.

No, što ako nam dužnik prethodno već po našoj opomeni zbog neplaćanja ospori tražbinu sadržanu u vjerodostojnoj ispravi, mora li vjerovnik ići u ovrhu i plaćati javnog bilježnika, a unaprijed zna da će dužnik staviti prigovor? Ili što u situacijama ako je dužnik stranac, a Ovršni zakon propisuje (isključivu) mjesnu nadležnost javnog bilježnika prema prebivalištu odnosno sjedištu dužnika? U ove dvije situacije smatra se da postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe za izdavanje platnog naloga što znači da vjerovnik ne ide javnom bilježniku s prijedlogom za ovrhu, već sudu podnosi tužbu za izdavanje platnog naloga. Ova odredba samo je jedna od novina iz zadnjih izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku (u nastavku: Novela ZPP-a) koje su stupile na snagu 1.4.2013.

Što nam donosi Novela ZPP-a?

U svrhu izbjegavanja svojih novčanih obveza pojedini dužnici skloni su izjavljivanju paušalnih prigovora i odgovora na tužbu čime zapravo pokušavaju „kupiti vrijeme“ da ne podmire dospjelu tražbinu, a ukupno vrijeme trajanja parnice, uključujući i trajanje žalbenog postupka, ujedno žele iskoristiti za umanjenje i/ili prebacivanje imovine na druge osobe. Zahvaljujući inerciji pravosudnog sustava, te vlastitoj spretnosti često i uspiju u svom naumu, a vjerovnik kao tužitelj ostane „kratkih rukava“.

Ne bi li se povećala efikasnost parničnih postupaka, Novela ZPP-a uvodi korisne institute koje bi trebale ojačati poziciju tužitelja u postupku i vratiti njegovu vjeru u mogućnost naplate svojeg potraživanja od dužnika, a dužnika koji namjerno izbjegava plaćanje svojih obveza spriječiti . Prije svega, iznošenje činjenica i predlaganje dokaza ograničava se na stadij pripremanja glavne rasprave, a samim time se po stadijima ograničava i poduzimanje pojedinih procesnih radnji (npr. podnošenje protutužbe ili procesnopravni prigovor radi prebijanja).

Teret dokazivanja prebacuje se na tuženika koji je koristio pravo na odbitak pretporeza.

Svakako značajnu novinu predstavlja i novi čl. 221.b. ZPP-a prema kojoj odredbi se smatra da postoji tražbina tužitelja ako dokaže da je tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza, osim ako tuženik ne dokaže protivno. Drugim riječima, u svim postupcima u kojima tužitelj tražbinu temelji na vjerodostojnoj ispravi, tužitelju je u pravilu dovoljno dokazati činjenicu da je tuženik na temelju tog računa iskoristio pravo na odbitak pretporeza, jer se time teret dokazivanja da tražbina ne postoji ili da ne postoji u utuženom iznosu prebacuje sa tužitelja na tuženika. Ovo pravilo, koje se ipak primjenjuje na postupke pokrenute nakon 1.4.2013., trebalo bi značajno doprinijeti skraćivanju trajanja parnica i sprječavanju zlouporabe procesnih ovlaštenja i pozicije tuženika u postupku.

Prethodna mjera se može odrediti bez obzira na to postoji li pretpostavljena opasnost.

Ipak, ono što bi možda najviše trebalo doprinijeti većoj vjerojatnosti u naplati tražbina kroz parnične postupke, te osujećivanju dužnika u njihovom naumu da je onemoguće raznim načinima umanjenja vrijednosti imovine jest mogućnost određivanja prethodne mjere bez obzira na to jesu li ispunjeni uvjeti koje za određivanje prethodne mjere inače propisuje Ovršni zakon. Dakle, mjeru je moguće odrediti samo u parničnom postupku pred trgovačkim sudom koji se vodi povodom prigovora protiv platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave ili rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. Određivanje mjere može predložiti tužitelj najkasnije do zaključenja glavne rasprave. Sud će odrediti mjeru kojom se zabranjuje banci da tuženiku ili trećoj osobi, po nalogu tuženika, isplati s njegova računa novčani iznos za koji je određena prethodna mjera, u pravilu iznos sporne tražbine, osim ako iz navoda u prigovoru i spisu priloženih isprava proizlazi veća vjerojatnost da tuženik uspije u sporu.

Ova odredba primjenjivat će se i na postupke koji su 1.4.2013. još u tijeku što znači da u svim postupcima u kojima još nije zaključena glavna rasprava tužitelj može staviti ovakav prijedlog, naravno pod uvjetom da je njegova vjerojatnost za uspjeh u sporu veća od tuženikove. Time tužitelj bez potrebe za dokazivanjem pretpostavljene opasnosti može zablokirati račune dužnika već i prije donošenja i objave same presude u prvom stupnju, a ako se radi o relativno paušalnim prigovorima dužnika, takav prijedlog može staviti i ranije.