U prošlom broju TEB-ovog Poslovnog infa nabrojali smo menadžerske funkcije. Prva među njima je planiranje. To nije slučajno. Jer plan je u stvari odluka, a menadžeri upravljaju donošenjem odluka. Već u naslovu je istaknuta općepoznata činjenica da se o prošlosti se ne može odlučivati, pa je razvidno da je budućnost primarno područje interesa menadžera. Planske odluke određuju buduće djelovanje, zadatke i akcije kojima se namjeravaju postići postavljeni ciljevi. Traži odgovor u osnovi na tri pitanja:
-
Gdje želimo stići?
-
Kojim putem ići?
-
S kime (čime) do cilja?
Prema hijerarhiji odnosno redosljedu planiranja, H. Weihrich i H. Koontz , ali i mnogi drugi autori, navode slijedeće planove:
-
misije ili svrhe,
-
ciljeve,
-
strategije,
-
politike,
-
procedure,
-
pravila,
-
programe i
-
proračune.
Misija ili svrha odnosi se na glavni razlog postojanja poduzeća . S rastom i razvitkom poduzeća i drugim promjenama treba se preispitivati i mijenjati, kako bi bila ostvariva i poticajna. Ciljevi (skupine ciljeva) su planirane veličine koje se nastoje postići i zbog kojih se planira. Mogu biti privremeni ili stalni, pojedinačni ili cjeloviti, kratkoročni ili dugoročni. Ostvarivanju ciljeva podređene su sve menadžerske aktivnosti, pa oni u tom smislu predstavljaju polazni osnov za plan. Menadžeri različite razine planirati će različite ciljeve, od strateških do operativnih. Važno je da su svi ciljevi jasni, mjerljivi i realni. Strategije obuhvaćaju dugoročne ciljeve poduzeća, akcije i pribavljanje potrebnih resursa. Strategije trebaju odgovoriti na pitanje kako će poduzeće ostvariti svoje ciljeve, odnosno odrediti okvir budućeg djelovanja. Politike daju okvir za postupanje na određenim područjima, kao npr. poslovne politike prema kupcima, poslovnim partnerima, radnicima i sl., a procedure unaprijed određuju redoslijed a djelomično i način postupanja u određenim situacijama. Pravila nalažu u određenim okolnostima uvijek ista postupanja I, za razliku od politika i procedura koje daju okvir za postupanje, ne dopuštaju nikakvu slobodu odlučivanja. Programi su planovi za izvođenje određenih konkretnih aktivnosti poduzeća, koje se mogu odnositi na namjeravane investicije, restrukturiranja i sl. Proračuni su financijski planovi - budžeti, kojima se kvantificira očekivana budućnost. Kada se govori i piše oplaniranju, najčešće se misli na izradu financijskog plana, odnosno na u novčanim jedinicama iskazan plan poslovanja. Uobičajeno se nakon izrade plana prodaje, proizvodnje, nabave, troškova i rashoda, sastavlja planski račun dobiti i gubitka po asortimanu, po poslovnim jedinicama i ukupno za čitavo poduzeće, a na isti način se sastavlja i planska bilanca, te planski novčani tok. Uz imovinu i obveze, prihode i rashode za priljeve i odljeve, planira se i visina te vrijeme plaćanje poreza. Neki planovi rade se na višegodišnjoj ili godišnjoj razini, neki tromjesečnoj ili mjesečnoj. Međutim, pojedine planove, kao npr. plan likvidnosti, ponekad se sastavlja i ažurira tjedno ili čak dnevno.
Financijski planovi često se sastavljaju prema sadržaju propisanih financijskih izvještaja, iako se za potrebe izrade budžeta ovi izvještaji mogu mijenjati i posve prilagoditi potrebama menadžera. Međutim, operativni planovi za kraća razdoblja i fino planiranje, u pravilu će se razlikovati od izvještaja propisanih Zakonom o računovodstvu. A kako trebaju izgledati odlučuju menadžeri za koje se pripremaju.
O tome kako se rade operativni planovi pisat ćemo u nekom od slijedećih brojeva TEB-ovog Poslovnog infa. Ovdje ćemo još samo naglasiti da planiranje, uz sve navedeno, pomaže menadžerima i kod upravljanja rizicima, jer uz redovito praćenje odstupanja omogućuje rano uočavanje različitih rizika i pravovremeno donošenje odgovarajućih odluka.
Planiranje je ključno i kao funkcija kontrole, jer bez postavljenih planskih ciljeva i standarda, postignuti rezultati nemaju se s čime usporediti i ocijeniti (idemo li kuda smo željeli, stižemo li gdje smo planirali). Zato, da biste donosili bolje poslovne odluke
Svakako planirajte!
Natrag