FOTO: MAGNIFIC
Pravila tumačenja ugovora jesu pravila kojima se utvrđuje kako treba odrediti smisao i pravno značenje ugovornih odredbi, osobito kada je njihovo značenje nejasno ili između ugovornih strana postoji nesuglasnost.
Prema čl. 319. - 321. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05 – 69/26; u nastavku: ZOO), mogu se izdvojiti tri skupine pravila: opće pravilo tumačenja (čl. 319. ZOO-a), prema kojem se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase; posebna pravila za nejasne odredbe (čl. 320. ZOO-a) te pravila o izvansudskom tumačenju ugovora (čl. 321. ZOO-a).
Prema općem pravilu tumačenja, odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase. Ako postoji spor oko njihova značenja, treba istražiti zajedničku namjeru ugovornih strana te odredbu razumjeti u skladu s načelima obveznog prava.
Drugu skupinu pravila čine posebna pravila za nejasne odredbe (čl. 320. ZOO-a). Prema tim pravilima, nejasne odredbe tumače se u korist druge strane ako je ugovor sastavila ili predložila jedna strana. Kod besplatnih ugovora nejasna se odredba tumači u smislu koji je manje težak za dužnika, dok se kod naplatnih ugovora traži značenje kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih činidbi.
Izvansudsko tumačenje ugovornih odredbi (čl. 321. ZOO-a) treća je skupina pravila prema kojima ugovorne strane mogu predvidjeti da će, u slučaju nesuglasnosti o smislu ili domašaju ugovornih odredaba, ugovor tumačiti treća osoba. Takvo tumačenje može imati obvezujući učinak pod uvjetima propisanima ZOO-om.
Pravila o tumačenju ugovora primjenjuju se na sve obvezne ugovore, bez obzira na to radi li se o trgovačkim ugovorima ili ugovorima između građana, a na odgovarajući način primjenjuju se i na ostale pravne poslove.
Osnovno pravilo tumačenja ugovora utvrđeno je čl. 319. ZOO-a; čl. 320. ZOO-a sadržava posebna pravila o tumačenju nejasnih odredaba, dok čl. 321. ZOO-a uređuje izvansudsko tumačenje ugovora.
Pravila utvrđena čl. 319. ZOO-a primjenjuju se kod onih ugovora u čijem su formuliranju sudjelovale obje ugovorne strane.
Pod tumačenjem ugovora podrazumijeva se iznalaženje suštine ugovornih klauzula i njihova pravno obvezujućeg značenja u slučaju kada se ugovaratelji, u trenutku ispunjenja ugovora, o tome ne slažu.
Ako ugovorne strane prilikom sklapanja ugovora jasno i potpuno izraze svoju volju, u tom slučaju ne bi postojala potreba za njegovim tumačenjem. Kako u praksi u pravilu nije tako, tumačenje ugovora često se pojavljuje kao pravno pitanje. Zakonodavac je postavio temeljna načela, a pravna znanost i sudska praksa trebaju pronaći opća i konkretna rješenja.
Predmet tumačenja ugovora u pravilu su pojedine odredbe ugovora, a ne ugovor u cjelini.
Suglasnost volja ugovornih strana bitna je pretpostavka za nastanak ugovora. Ako dođe do neslaganja ugovornih strana oko značenja pojedinih odredaba, predmet tumačenja u pravilu će biti izjava volje. Predmet tumačenja, u pravilu, je ona volja koja je izražena i utvrđena u ugovoru.
Kada postoji nesklad između stvarne volje i izjavljene volje jedne ili obiju ugovornih strana, pitanje koja se volja tumači – ona izražena pri sklapanju ugovora ili ona izražena pri njegovu izvršenju – u većini pravnih sustava rješava se prihvaćanjem teorije očitovanja. To znači da pogreška u očitovanju jedne ugovorne strane, ako se druga ugovorna strana ponašala sukladno načelu savjesnosti i poštenja, ne sprječava nastanak ugovora (čl. 247. ZOO-a).
Svjesni nesklad između volje i očitovanja nije predmet tumačenja jer, ako takav nesklad postoji, on čini ugovor ništetnim, iako se njegovim razmatranjem može utvrđivati značenje izjave volje.
Temeljno pravilo tumačenja ugovora jest da tumačenje ne smije biti dogmatsko, odnosno da se pri tumačenju ne smije postupati isključivo prema unaprijed postavljenim pravilima.
U teoriji i praksi ustalila su se određena pravila i metode, primjerice da jasne odredbe nije potrebno posebno tumačiti te da pri tumačenju treba voditi računa o okolnostima u kojima je ugovor sklopljen, namjerama ugovornih strana i drugim relevantnim okolnostima.
Potreba za tumačenjem ugovora ne postoji u okolnostima kada je volja ugovornih strana u ugovoru jasno i nedvojbeno izražena. U tom slučaju odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase. Ako su odredbe ugovora jasne i nedvojbene, ni volja ugovornih strana se ne može tumačiti drugačije.
Za sva dodatna pitanja slobodno nam se obratite putem TEB-ovog telefonskog savjetničkog servisa.
----------
Osigurajte jednostavnu, brzu i praktičnu primjenu računovodstvenih, poreznih i ostalih propisa u praksi kroz neograničeno telefonsko savjetovanje, popuste na TEB-ovim seminarima i webinarima, stručne, aktualne i praktične članke, jedno pisano mišljenje i ostale pogodnosti. Detaljne informacije o svim pogodnostima koje ostvarujete odabirom TEB-ovog sustava usluga i pretplatom na časopis „Financije, pravo i porezi“ pogledajte na:
