Bez obzira koju metodu naknadnog mjerenja dugotrajne imovine primjenjuje sukladno svojim računovodstvenim politikama, društvo je dužno na svaki datum bilance ocijeniti postoje li bilo kakvi interni ili eksterni pokazatelji o umanjenju vrijednosti pojedine imovine. Takvi pokazatelji mogu biti: znatniji pad tržišne vrijednosti, promjene tehnoloških, gospodarskih ili pravnih uvjeta, zastarjelost ili fizička oštećenja, planovi za prestanak ili restrukturiranje poslovanja i sl. Ako takvi pokazatelji postoje, potrebno je procijeniti nadoknadivi iznos imovine.
Nadoknadivi iznos imovine definira se kao viši iznos između neto prodajne cijene (fer vrijednosti imovine umanjene za troškove prodaje) i vrijednosti imovine u uporabi.
Računovodstveni standardi definiraju fer vrijednost kao iznos (cijenu) koji bi trebalo primiti za prodanu imovinu ili platiti za podmirenje obveze u uobičajenoj (urednoj) transakciji između sudionika na tržištu na datum na koji se fer vrijednost mjeri. Troškovi prodaje uključuju sve one troškove koji moraju nastaviti da bi se prodaja mogla obaviti.
S druge strane, vrijednost imovine u uporabi definirana je računovodstvenim standardima kao sadašnja vrijednost budućih novčanih tokova, za koje se očekuje da će proizaći iz neprestane uporabe imovine i njenog otuđenja na kraju korisnog vijeka trajanja te imovine.
Gubitak od umanjenja imovine priznaje se kao rashod u računu dobiti i gubitka, osim ako se imovina iskazuje prema revaloriziranom iznosu. Ako se radi o umanjenju vrijednosti imovine koja se iskazuje u njenom revaloriziranom iznosu, tada se gubitak od umanjenja vrijednosti iskazuje kao smanjenje prethodno formirane revalorizacijske rezerve, dok se samo onaj dio koji premašuje prethodno formiranu revalorizacijsku rezervu priznaje kao rashod u računu dobiti i gubitka.
Nakon priznavanja gubitka od umanjenja, amortizaciju imovine treba uskladiti u budućim razdobljima.
Priznavanje rashoda od umanjenja dugotrajne imovine sa sobom nosi i određene negativne porezne aspekte. Naime, ako porezni obveznik u poslovnim knjigama iskazuje vrijednosno usklađenje dugotrajne imovine navedene u ovom članku, u porezno priznate rashode poreznog razdoblja može se uključiti samo iznos koji bi bio utvrđen primjenom godišnjih amortizacijskih stopa iz čl. 12. st. 5. Zakona o porezu na dobit. Podsjećamo da su čl. 12. st. 5. Zakona o porezu na dobit propisane osnovne porezno dopuštene stope amortizacije, dok je odredbom čl. 12. st. 6. Zakona o porezu na dobit propisano da se te stope mogu i podvostručiti. Bez obzira na dozvoljenu mogućnost primjene podvostručenih stopa prilikom poreznog priznavanja rashoda od amortizacije, u porezno priznate rashode od vrijednosnog usklađenja dugotrajne imovine ne mogu se uključiti iznosi koji premašuju iznose koji bi bili utvrđeni primjenom osnovnih stopa amortizacije iz čl. 12. st. 5. Zakona.
Rashodi od umanjenje vrijednosti dugotrajne imovine koji prelaze porezno dopuštene iznose trajno su porezno nepriznati.
Rashodi od vrijednosnog usklađenja dugotrajne imovine koji prelaze porezno dopuštene iznose, mogu se porezno priznati samo ako se radi o izvanrednom oštećenju dugotrajne imovine (npr. elementarna nepogoda – vrijednosno usklađenje poslovne zgrade nakon požara i sl.) koje porezni obveznik dokazuje vjerodostojnom dokumentacijom.
Porezni obveznik dužan je uz prijavu poreza na dobit dostaviti posebnu evidenciju o iznosima porezno priznatih rashoda amortizacije dugotrajne imovine te iznose vrijednosnog usklađenja, od početka njenog korištenja.
Detaljno o umanjenju dugotrajne imovine poslušajte na snimci webinara „Računovodstveni i porezni tretman vrijednosnog usklađenja imovine kod poduzetnika“ održanom dana 26.8.2024.
Znate li da nakon što se pretplatite na TEB-ov časopis „Financije, pravo i porezi“ OSTVARUJETE PRAVO NA NEOGRANIČEN BROJ BESPLATNIH TELEFONSKIH KONZULTACIJA (BEZ DOKUPA MINUTA) s TEB-ovim savjetnicima svaki radni dan od 8,00 do 14,00 sati?
Pretplatu na TEB-ov časopis „Financije, pravo i porezi“ možete naručiti na sljedećoj poveznici Naruči svoj primjerak FIP-a.
Natrag