Poduzetnici su dužni godišnje financijske izvještaje sastavljati i prezentirati na način propisan Zakonom o računovodstvu i na temelju njega donesenim propisima, te primjenom Hrvatskih standarda finanancijskog izvještavanja (HSFI) odnosno Međunarodnih standarda financijskog izvještavanja (MSFI/MRS).
Jedan o temeljnih zahtjeva računovodstvenih standarda, u cilju istinitog i objektivnog financijskog izvještaja, je svođenje imovine na fer vrijednost. U tu svrhu poduzetnici su dužni procijeniti postoji li objektivan dokaz o umanjenju vrijednosti zaliha, potraživanja i druge imovine.
Ako je vrijednost zaliha smanjena uslijed nekurentnosti, oštećenja, smanjenja prodajnih cijena na tržištu ili nekih drugih okolnosti, zalihe treba otpisati do njihove neto utržive vrijednosti. Isto tako, ako postoji dokaz o umanjenju vrijednosti potraživanja uslijed značajnih financijskih teškoća, zakašnjenja plaćanja, nepoštivanja ugovora, mogućnosti da će dužnik pokrenuti stečajni postupak ili postupak likvidacije poduzetnici su dužni potraživanje umanjiti do one vrijednosti koju procjenjuju da će biti naplaćena. Iznos umanjenja zaliha odnosno potraživanja evidentira se u poslovnim knjigama kao rashod.
Kako otpis utječe na obvezu poreza na dobit ?
Porezni propisi vrijednosno usklađenje (otpis) zaliha priznaju kao rashod tek u razdoblju u kojemu je imovina prodana ili na drugi način uporabljena, a vrijednosno usklađenje (otpis) potraživanja uz određene uvjete (ako se radi o potraživanja za koja je od dospijeća do kraja poreznog razdoblja proteklo više od 60 dana, ako su potraživanja utužena ili su obavljene druge radnje za osiguranje naplate s pažnjom dobroga gospodarstvenika). Stoga poduzetnici često ne ispravljaju vrijednost sumljivih i spornih potraživanja te zaliha čija je vrijednost smanjena, s obrazloženjem da na takve rashode treba platiti porez na dobit.
U nastavku na primjeru prikazujemo utjecaj vrijednosnog usklađenja zaliha na poreznu osnovicu:
Pretpostavimo da je poduzetnik procjenom neto utržive vrijednosti zaliha na dan 31.12.2014. utvrdio da su neke zalihe nekurentne te da bi trebalo provesti vrijednosno usklađenje zaliha u iznosu od 50.000,00 kn. S obzirom da predmetne zalihe neće biti prodane u 2014., rashod vrijednosnog usklađenja neće biti porezno priznat, te će za isti trebati uvećati poreznu osnovicu. Poduzetnik razmatra kako će vrijednosno usklađenje utjecati na obvezu poreza na dobit. U tu svrhu sastavlja usporedni pregled utvrđivanja porezne obveze u slučaju da ne provodi vrijednosno usklađenje (varijanta 1.) i u slučaju da provodi vrijednosno usklađenje (varijanta 2.).
Iz prikazane tablice možemo zaključiti da u slučaju vrijednosnog usklađenja ne dolazi do povećanja porezne osnovice, tj. obveze. Rashod koji u varijanti 1. nije bio iskazan u varijanti 2. vraća se u poreznu osnovicu. U sljedećem razdoblju (2015. ili kasnije) kada će zalihe biti prodane ili na drugi način otuđene ovaj rashod će se priznati poduzetniku, tj. iskazati kao smanjenje porezne osnovice.
Isti efekat bi dobili i u slučaju vrijednonosnog usklađenja (otpisa) potraživanja za koje nisu ispunjeni uvjeti za porezno priznavanje.
Utjecaj na poslovni rezultat
U slučaju kada poduzetnik ne bi provodio vrijednosno usklađenje (otpis) imovine čija je vrijednost smanjena financijski izvještaji bili bi nerealni. U konkretnom slučaju iz prethodnog primjera, vrijednost zaliha u bilanci bila bi iskazana u većem iznosu za 50.000,00 kn, a dobit bi iznosila 80.000,00 kn (dobit prije oporezivanja 100.000,00 kn – porez na dobit 20.000,00 kn), dok je realna dobit 30.000,00 kn. Dakle, imovina i dobit bili bi precijenjeni. Iskazivanjem nerealno visoke dobiti nastaju skriveni gubici.
U varijanti 2., poduzetnik postupa u skladu s računovodstvenim propisima. Godišnji financijski izvještaji u tom slučaju pružaju istinit i objektivan prikaz financijskog položaja i uspješnosti poslovanja.
Natrag