Mijenjaju li se stope amortizacije nakon revalorizacije?

To je pitanje se vrlo često postavlja. Na žalost, nema jednoznačnog odgovora jer on ovisi o nekoliko bitnih faktora.

Osnovno pitanje koje si, u tom smislu, poduzetnici trebaju postaviti prilikom revalorizacije svoje dugotrajne materijalne imovine je mijenja li se revalorizacijom korisni vijek trajanja imovine ili ne?

Korisni vijek trajanja imovine je zapravo vremensko razdoblje u kojem poduzetnik očekuje koristiti imovinu te od toga ostvarivati direktne ili indirektne ekonomske koristi, a koje se mogu očitovati povećanjem prihoda ili smanjenjem rashoda poslovanja. Imovina bi se stoga, prema zahtjevima računovodstvenih standarda, trebala amortizirati tijekom njenog korisnog vijeka trajanja.

U skladu s time, ako poduzetnik procijeni da revalorizacijom dolazi do promjene korisnog vijeka trajanja imovine, tada u pravilu dolazi i do promjene amortizacijske stope radi toga što se knjigovodstvena vrijednost imovine od tog trenutka mora otpisati (amortizirati) u vremenskom razdoblju različitom od onog koje je procijenjeno prilikom početnog priznavanja (nabave) imovine.

Ako se revalorizacijom mijenja korisni vijek trajanja imovine, u pravilu dolazi i do promjene amortizacijske stope.

S druge strane, ako poduzetnik procijeni da revalorizacijom ne dolazi do promjene korisnog vijeka trajanja imovine, promjena amortizacijske stope ovisiti će o tome revalorizira li se imovina primjenom bruto ili neto metode.

Primjenjujući bruto metodu revalorizacije, poduzetnik će razmjerno povećati nabavnu vrijednost imovine i njen akumulirani ispravak vrijednosti (amortizaciju) kako bi razlika između te dvije vrijednosti (neto knjigovodstvena vrijednost) bila jednaka novoj revaloriziranoj odnosno fer vrijednosti imovine. U tom slučaju, poduzetnici ne moraju mijenjati odnosnu amortizacijsku stopu, radi činjenice da se osnovica za obračun amortizacije povećava razmjerno s povećanjem dosadašnjeg akumuliranog ispravka vrijednosti.

Na primjer, ako je nabavna vrijednost imovine bila 100, a procijenjeni korisni vijek trajanja 10 godina (godišnja stopa amortizacije od 10%), knjigovodstvena vrijednost imovine nakon 5 godina iznosi 50 (nabavna vrijednost 100 – ispravak vrijednosti 50). Ako poduzetnik na kraju 5 godine procijeni da je fer vrijednost imovine 20% veća od knjigovodstvene, tada se nabavna vrijednost i ispravak vrijednosti razmjerno povećavaju za 20% te nakon revalorizacije iznose: nabavna vrijednost 120 i ispravak vrijednosti 60. U tom slučaju neto knjigovodstvena vrijednost imovine je 60 i ta se vrijednost mora amortizirati u slijedećih 5 godina. Stoga, godišnji iznos amortizacije iznositi će 12 (60/5). Radi toga što je osnovica za obračun amortizacije sada 120 (povećana nabavna vrijednost), godišnja stopa amortizacije i nadalje iznosi 10% (12/120).

Ako revalorizacijom ne dolazi do promijene korisnog vijeka trajanja imovine, promjena amortizacijske stope ovisi o tome primjenjuje li se bruto ili neto metoda revalorizacije.

Primjenjujući neto metodu revalorizacije, poduzetnik isključuje dosadašnji akumulirani ispravak vrijednosti (amortizaciju) na teret nabavne vrijednosti imovine (imovina se svodi na neto knjigovodstvenu vrijednost), a tako dobiveni iznos povećava se do revaloriziranog iznosa (fer vrijednosti imovine).

U tom slučaju, radi toga što se „ukida“ dosadašnji ispravak vrijednosti na teret nabavne vrijednosti imovine, osnovica za obračun amortizacije u slijedećim razdobljima je novo procijenjena fer (tržišna) vrijednost imovine odnosno 60 ((100 – 50) x 20%) i taj iznos je potrebno amortizirati u slijedećih 5 godina. Stoga, godišnji iznos amortizacije iznositi će 12 (60/5), što rezultira promjenom godišnje stope amortizacije sa 10% na 20% (12/60).

Detaljnije o temi: FIP br. 11/15, D. Zaloker, str. 78