Nakon podjele rizika na unutarnje i vanjske, o kojoj smo pisali u Infu br. 6/15, u ovom broju ćemo se osvrnuti na neprenosive i prenosive rizike.

Neprenosivi rizici ne mogu se prenijeti ni na kog drugog, oni uvijek ostaju rizici, pa se njima treba baviti pozorno, sustavno i stručno.

Za razliku od njih, prenosivi rizici se mogu, a ponekad i moraju, prenijeti na nekog drugog. A to dalje znači da - kada ih se prenese - više ne prijete i više nisu rizici. Vezano za prenosive rizike menadžere zanimaju odgovori na slijedeća pitanja:

  • koji se rizici mogu prenijeti i kako?
  • koje se rizike isplati prenijeti (odabir načina prijenosa rizika, odnos cijene prijenosa, moguće štete i vjerojatnosti da će se neki rizik dogoditi)?
  • koji se rizici moraju prenijeti?

Postoji više načina na koje se može prenijeti neki rizik. Međutim, prije odluke o tome da li će se konkretan rizik prenijeti na nekog drugog ili ne, važno je dobro procijeniti koji prenosivi rizici doista prijete i s kojom vjerojatnošću bi se mogli dogoditi. Zatim treba izračunati koliko bi koštalo ostvarenje, a koliko prijenos nekog rizika. Procjena vjerojatnosti ostvarenja nekog rizika, izračun troška prijenosa i troška saniranja štete u slučaju ostvarenja rizika, bitni su kako se ne bi dogodilo da prijenos rizika bude skuplji od saniranja štete nastale ostvarenjem rizika, ili da trošak prijenosa značajno nadilazi vjerojatnost njegova ostvarenja. Da bi se ti troškovi mogli izračunati, potrebno je razmotriti načine kojima se može prenijeti neki rizik.

Polica osiguranja – najčešći način prijenosa rizika
Vjerojatno najčešći način prijenosa rizika je zaključivanje police osiguranja s osiguravajućim društvom za slučaj nastanka štete.

Sklapanje police osiguranja čini se jednostavno, ali to nije uvijek tako. Cijene osiguranja mogu se razlikovati, a pravila osiguranja vrlo su složena. Da se ne bi dogodilo da rizik nije pokriven na željeni način, cijene je korisno provjeriti, a pravila detaljno proučiti, ili treba angažirati stručnjaka. Kod odabira osiguranja i osiguravatelja, mogu pomoći brokeri u osiguranju. Za razliku od zastupnika, brokeri ne zastupaju pojedinog osiguravatelja, već savjetuju klijenta kod izbora vrste osiguranja i osiguravajućeg društva. Oni su profesionalci koji izvrsno poznaju osiguranje, a uz to raspolažu sa ponudama svih osiguravajućih društava, pa mogu izabrati (preporučiti) najpovoljnije osiguranje. Usluge brokera u osiguranju su za klijente besplatne, jer se brokeri naplaćuju od osiguravatelja.

Uobičajeno se osiguravaju elementarni rizici kao što su štete od izljeva vode, požara, poplave, oluje i tuče, udara groma i sl., ali i provale, eksplozije i dr. Moguće je osigurati se i od rizika potresa, a spomenut ćemo i fakultativno kasko osiguranje automobila.

Prijenos rizika na poslovne partnere
Osim na osiguravatelje, rizici se mogu prenijeti i na poslovne partnere. Primjer prijenosa rizika u prometu robama označava se terminom "franko (mjesto isporuke)", koji obično određuje da sve troškove i rizike do mjesta isporuke snosi dobavljač. Rizik naplate može se eliminirati bankovnom garancijom, jer će banka - ako njen komitent u ugovornom roku ne ispuni sve obveze navedene u garanciji - sama ispuniti te obveze. I tzv. "valutna klauzula" je način ugovornog prijenosa rizika, ovaj put valutnog, s kreditora na korisnika kredita, odnosno s dobavljača na kupca. Spomenut ćemo još i hedging kojim se smanjuje rizik promjene cijena, tečaja valuta ili ulaganja, te faktoring i forfaiting, kojima se rizik naplate i kašnjenja plaćanja, rizik tečajnih razlika i drugi rizici prenose s poduzetnika na faktoring/forfaiting društvo. O ovim financijskim poslovima više smo pisali u Infu br. 5/14.

Kod odabira načina prebacivanja tereta rizika na osiguravatelje ili poslovne partnere, uz stručnu procjenu vjerojatnosti nastanka rizika i moguće visine štete, svakako treba povesti računa i o cijeni prijenosa rizika. Jer dobavljač će uz franco isporuku kod kupca svoju cijenu povećati za troškove prijevoza, manipulacije i osiguranja, a kupac za trošak bankovne garancije, dok će faktoring i forfaiting društva naplatiti naknadu za svoje usluge.

Spomenimo na kraju i prenosive rizike koji se temeljem odredbi pojedinih propisa moraju prenijeti. Primjeri takvog rizika su obvezno auto osiguranje koje su dužni zaključiti svi vlasnici automobila - poduzetnici i građani, ili osiguranje od odgovornosti za štetu koju bi trećim osobama mogli počiniti obavljanjem usluga revizije, koje su dužna zaključiti sva revizorska društva i revizori, itd.

Razmatranjem nekih mogućnosti prijenosa rizika približili smo se metodama i tehnikama upravljanja rizicima, o kojima ćemo nastaviti pisati i u narednim brojevima TEB-ovog Poslovnog infa.

Natrag