Godišnji popis - inventura često se doživljava kao formalnost, nepotrebna gnjavaža i posao koji se mora napraviti, premda se „sve zna unaprijed“. Međutim, gotovo nikad nije tako.

Cilj popisa je usklađivanje stanja u poslovnim knjigama sa stvarnim stanjem imovine i obveza, zaštita imovine i kapitala, te fer, pouzdano i nepristrano financijsko izvještavanje i ispravni porezni obračuni.

Nekvalitetna inventura ili njezino neprovođenje omogućavaju prikrivanje krađa, prijevara i sakrivanje gubitaka i dr., pa mogu rezultirati nerealnim financijskim izvještajima i neispravnim poreznim obračunima.

Menadžeri su dužni zaštititi imovinu poduzeća od otuđenja, neodgovarajućeg i neovlaštenog korištenja. Popisom se provjerava fizičko postojanje i korisnost (uporabljivost) imovine. Bez popisa ne zna se pouzdano da li sva imovina koja je zapisana u poslovnim knjigama doista i postoji, da li je u funkciji, niti kolika joj je vrijednost. Zato su za organizaciju i provođenje inventure odgovorni menadžeri.

Prema Zakonu o računovodstvu godišnji popis mora se provesti najmanje jednom godišnje – na kraju poslovne godine, kao i u slučajevima promjene poreznih stopa, promjena cijena, statusnih promjena, otvaranja stečajnog postupka ili pokretanja postupka likvidacije.

Inventura obuhvaća popis i procjenu imovine, ali i pregled dokumentacije o potraživanjima i obvezama i dr. Važno je, osobito u uvjetima otežane likvidnosti, pomno pregledati sva dospjela a nenaplaćena potraživanja, provjeriti ugovore, primke, izdatnice i osiguranja plaćanja itd.

U pripremi za popis sva osnovna sredstva treba označiti inventarnim brojevima, a zalihe materijala, proizvode, robu i dr. razvrstati i složiti po vrstma i podijeliti na: vlastitu i tuđu, korisnu i kurentnu te oštećenu (nekorisnu) i nekurentnu imovinu. Nadalje, treba utvrditi i raščistiti zamjene (slični artikli izgledom, namjenom, cijenom, šifrom…). Dokumentaciju treba uredno složiti i provjeriti je li kompletna i vjerodostojna (postoji li neprekinuti rastući numerički niz, je li ovjerena, potpisana i likvidirana), a potraživanja i obveze usuglasiti s poslovnim partnerima.

Popisne komisije trebaju se sastojati od stručnih osoba koje nisu zadužene niti odgovorne za imovinu koju popisuju, te koje nemaju uvid u računovodstvene i druge evidencije o količini te imovine. Članovi komisije odgovorni su za točnost utvrđenog stanja imovine i obveza (količina, vrsta i vrijednost), točno i potpuno sastavljanje popisnih lista, za rokove provedbe popisa i izradu elaborata o provedenom popisu.

Godišnji popis u velikom poduzeću obično započinje izradom plana popisa u kojem su određene centralna i popisne komisije prema vrstama imovine, rokovi i organizacija tj. način provedbe popisa. Centralna popisna komisija daje upute i nadzire rad ostalih popisnih komisija (kako popisati količinu, vrstu i vrijednost imovine i obveza, kako popunjavati popisne liste, izraditi elaborat i sl.).

Manja poduzeća mogu imati samo jednu komisiju za popis svih vrsta imovine i obveza.

Kod obveznika revizije provedbu inventure nadzirat će ovlašteni revizori, koji će provjeriti plan i organizaciju te kontrolirati prisutnost članova i način rada popisnih komisija. Revizori će obično i sami popisati pojedinu imovinu, te naknadno usporediti rezultate svog popisa s popisom koji su provele komisije. Kontrola provedbe popisa spada u obvezne revizorske postupke predviđene Međunarodnim revizorskim smjernicama, što također svjedoči o važnosti inventure.

Nakon popisa i razmatranja rezultata popisa, ovlašteni organ (osoba) donijet će odluku o postupanju s inventurnim razlikama – viškovima i manjkovima. Naime, viškovi i manjkovi su uobičajena posljedica rukovanja s imovinom, osobito u poduzećima koja raspolažu s većim količinama različitih materijala, proizvoda ili robe. Manjkovi obično nastaju rastepom, kvarom, lomom, neažurnim i neredovitim evidentiranjem ulaza i izlaza, zamjenama, krađama i dr., a viškovi najčešće propustima kod evidentiranja ulaza i izlaza ili zamjenama. Kada se konstatira da nema niti viškova ni manjkova, to obično znači da inventura nije provedena ili je provedena samo formalno.

Inventurni viškovi su prihod, a manjkovi rashod poduzeća, pa stoga izravno utječu na iskaz vrijednosti imovine, obveza, kapitala i financijskog rezultata. I na njihovu realnost.

Neiskazivanje manjkova rezultirat će precijenjenom vrijednosti imovine, podcijenjenim rashodima i precijenjenom dobiti. I obrnuto, neiskazivanje viškova utjecat će na podcijenjenu vrijednost imovine, podcijenjene prihode i podcijenjenu dobit.

Na računovodstvenim podacima zasnivaju se i porezni obračuni. Prema Zakonu o porezu na dobit, porezna osnovica izračunava kao «dobit koja se utvrđuje prema računovodstvenim propisima kao razlika prihoda i rashoda… uvećana i umanjena prema odredbama Zakona», pa se utjecanjem na visinu financijskog rezultata utječe i na visinu porezne obveze. Stoga će u slučaju neiskazivanja viškova i manjkova porezna obveza biti neispravno utvrđena.

Manjkovi se mogu otpisati na teret poduzeća, ili se terete odgovorni radnici. Odabrani način tretiranja manjkova i viškova ima svoje porezne posljedice, i to ne samo kod poreza na dobit, nego i kod PDV-a i poreza na dohodak, pa i o tom aspektu inventure menadžeri svakako trebaju povesti računa.

 

Natrag