Računovodstveni zahtjevi u svezi priznavanja zaliha u financijskim izvještajima poduzetnika određeni su HSFI-om 10 – Zalihe te istoimenim MRS-om 2.
Zalihe se u poslovnim knjigama mjere po trošku ili neto utrživoj vrijednosti, ovisno o tome što je niže. U pravilu se zalihe u poslovnim knjigama početno priznaju po troškovima nabave.
U trošak zaliha potrebno je uključiti sve troškove nabave, troškove konverzije i druge troškove koji nastaju dovođenjem zaliha na sadašnju lokaciju i sadašnje stanje.
U troškove nabave zaliha ulazi kupovna cijena, uvozne carine i drugi porezi (osim onih koje je kasnije moguće povratiti od poreznih vlasti), troškovi prijevoza, rukovanje zalihama i drugi troškovi koji se mogu izravno pripisati stjecanju trgovačke robe, materijala ili usluga. Trgovački i količinski popusti, te druge slične stavke oduzimaju se kod određivanja troškova nabave.
Računovodstveni standardi ne rade razliku između popusta odobrenih u trenutku izdavanja računa i bilo kojeg oblika naknadnog popusta. Prema tome, naknadni popusti, kao i oni odobreni u trenutku izdavanja računa, utječu na knjigovodstvenu vrijednost zaliha iskazanu u poslovnim knjigama poduzetnika odnosno smanjuju je. Naravno, to će se odnositi samo na one zalihe koje se u trenutku odobrenog naknadnog popusta još uvijek nalaze u posjedu kupca odnosno kada u poslovnim knjigama još uvijek postoji imovina čija se knjigovodstvena vrijednost može smanjiti.
Kada je naknadni popust odobren za zalihe koje se više ne nalaze u posjedu kupca, tada način evidentiranja ovisi o tome da li je naknadni popust odobren u poslovnoj godini u kojoj su zalihe prodane ili u onoj koja slijedi. Ako se radi o istoj poslovnoj godini, tada se za iznos naknadnog popusta umanjuje rashod za nabavnu vrijednost zaliha, a ako nastaje u godini koja slijedi nakon godine u kojoj su zalihe prodane, tada se za iznos naknadnog popusta priznaju prihodi, budući da u poslovnim knjigama zaliha više nema.
U domaćoj računovodstvenoj praksi je uobičajeno priznavati prihod za naknadne popuste koji se odnose na nabavu zaliha, bez obzira da li se predmetne zalihe još uvijek nalaze u posjedu kupca te u kojoj poslovnoj godini nastaje uvjet za priznavanje naknadnog popusta. Navedena postupanja pojednostavljuju evidentiranje naknadnih popusta u poslovnim knjigama poduzetnika, no nisu sukladna zahtjevima računovodstvenih standarda te rezultiraju precijenjenim vrijednostima imovine i prihoda.
Ne postoje precizni zahtjevi računovodstvenih standarda u svezi trenutka iskazivanja (priznavanja) naknadnih popusta. Ono što bi moglo odrediti trenutak priznavanja je vjerojatnost odobravanja naknadnih popusta. Tu vjerojatnost procjenjuje kupac. Stoga, ako je vjerojatno da će se naknadni popust ostvariti, tada se on može iskazati u trenutku početnog priznavanja zaliha u poslovnim knjigama, a najkasnije na datum bilance predmetne poslovne godine. Ako, s druge strane, nije vjerojatno da će se naknadni popust ostvariti, tada se on iskazuje u trenutku njegovog odobrenja od strane dobavljača.
Detaljno o temi pročitajte:
FIP br. 7/12, str. 38