Kako niti jedan financijski izvještaj ne daje odgovore na sva pitanja, informacije iz računa dobiti i gubitka i izvješća o novčanim tokovima korisno je dopuniti informacijama iz bilance.
Podsjećamo da bilanca prikazuje imovinu, obveze i kapital na dan bilanciranja (31.12.), dok se račun dobiti i gubitka i izvješće o novčanim tokovima odnose na razdoblje (1.1.-31.12.). Bilanca objedinjava učinke svih financijskih izvještaja, jer u okviru imovine prikazuje stanje novca (neto rezultat novčanog toka), a u okviru kapitala i neto dobit. Zato u bilanci, uz ostalo, možemo provjeriti uspješnost i likvidnost.
Aktive hrvatskih bilanci sastavljene su prema načelu rastuće likvidnosti i kreću od dugotrajne prema kratkotrajnoj imovini, čija je najlikvidnija stavka novac. U pasivi se polazi od vlastitog kapitala (kapitala članova društva), preko dugoročnih do kratkoročnih obveza.
Načelno, možemo reći da dobra poduzeća imaju dobru, a loša – lošu bilancu. Kroz grafičke prikaze u nastavku objasnit ćemo neke važne omjere koji se mogu jednostavno uočiti i koji menadžerima mogu biti korisni za brzu ocjenu partnera.
„Dobra“ bilanca je bilanca društva koje dobro posluje i ostvaruje dobit, te koje je solventno. Takvo društvo obično ima primjerenu aktivu, odnosno dobru strukturu i odnos dugotrajne i kratkotrajne imovine. Ono raspolaže potrebnim osnovnim sredstvima, ima dovoljno (a ne previše) zaliha, novca i druge kratkotrajne imovine. Također, takvo društvo ima i primjerenu pasivu, a to znači dovoljno dugoročnih izvora za financiranje imovine. Dugoročni izvori su vlastiti kapital društva (upisani kapital, pričuve i zadržana dobit) ali i dugoročne obveze, a kratkoročni izvori su kratkoročne obveze s rokom dospjeća do 12 mjeseci (prema dobavljačima, kreditorima itd.).
Prikaz 1: „Dobra“ bilanca
Vidljivo je da su u prikazanoj bilanci vlastiti kapital i dugoročne obveze veće od dugotrajne imovine, pa se sva dugotrajna i dio kratkotrajne aktive financiraju iz dugoročnih izvora. Bilanca bi bila još bolja kada bi vrijednost vlastitog kapitala nadilazila vrijednost dugotrajne imovine, kao što je prikazano Prikazom br. 2. Jer, što poduzeće rasplaže s više vlastitog kapitala, to je financijski stabilnije, ima manji trošak kamata (na kredite za financiranje poslovanja, kašnjenje plaćanja), ali i niže ulazne cijene (troškove) kroz diskonte, rabate i sl., radi avansnog, bržeg odnosno pravovrenenog plaćanja.
Prikaz 2: „Još bolja“ bilanca
Ipak, uspješna mogu biti i poduzeća koja se u velikoj mjeri, pa čak i pretežno, financiraju iz obveza, ako je ročnost dospijeća obveza i imovine usklađena, te ako uspijevaju postići visok koeficijent obrtaja i ostvariti zaradu veću od troška financiranja (proizvesti, prodati i naplatiti). Jer pojednostavljeno, cilj poslovanja je proizvesti proizvod ili uslugu, prodati i ostvariti prihode, pretvoriti potraživanja u novac, platiti troškove (obveze), te iz razlike nastaviti financirati poslovanje, nova ulaganja i podmiriti vlasnike (naknada ulagačima – dividenda).
„Lošu“ bilancu u pravilu imaju društva s poteškoćama u poslovanju. Gledano kroz aktivu, to su obično društva sa zastarjelim osnovnim sredstvima, nekurentnim zalihama, nenaplativim potraživanjima i s nedovoljno novca. I njihova pasiva je nekvalitetna, jer imaju premalo vlastitog kapitala, otežano dobivaju dugoročne kredite koji su ujedno i skupi (sa skupim osiguranjima i visokom kamatom radi rizika povrata), a nedostatak izvora financiranja poslovanja namiruju kroz kašnjenja plaćanja dobavljačima, koja dalje povećavaju troškove za visoke zatezne kamate, radi smanjenog broja dobavljača i dr.
Prikaz 3: „Loša“ bilanca
U bilanci iz Prikaza br. 3. vidljiv je nedostatak dugoročnih izvora za financiranje dugotrajne aktive, pa se kratkotrajna imovina i dio dugotrajne imovine financira iz kratkoročnih izvora. Takvo poduzeće praktično stalno kasni s plaćanjem obveza i financira svoju imovinu kratkoročnim obvezama. Kašnjenje plaćanja dobavljačima i kreditorima može uz povećane troškove rezultirati i blokadom žiro računa, pa i stečajem. Stoga ovakva struktura bilance ukazuje na poteškoće u poslovanju, osobito na području likvidnosti, ali i na području uspješnosti, a može postati upitna i vremenska neograničenost poslovanja kao jedna od temeljnih računovodstvenih pretpostavki.
Iz ovih prikaza vidljivo je koliko je važno da su aktiva i pasiva, odnosno izvori financiranja i njihova struktura usklađeni po ročnosti s potrebama poslovanja (s rokovima dospjeća), kako bi u aktivi kod svakog dospjeća obveza bilo dovoljno novca za njihovo podmirenje.
Odnos dugotrajne i kratkotrajne aktive te dugoročnih i kratkoročnih obveza opisuje pokazatelj - neto radni (obrtni) kapital. To je kapital nužan za financiranje tekućeg poslovanja bez kojeg se ne može se poslovati. Izračunava se jednostavno:
Neto radni kapital =
Kratkoročne obveze – kratkotrajna imovina
ili
(vlastiti kapital + dugoročne obveze) – dugotrajna imovina.
Ako je neto radni kapital negativan, poduzeće ima lošu bilancu. I obrnuto: što je pozitivniji -bolju. Stoga s poslovnim partnerima koji imaju negativan neto radni kapital treba biti jako oprezan.
Iako je ovaj pokazatelj izuzetno koristan i praktičan (lako se računa), o bilanci je dobro znati više. Jer na ovaj, kao i na druge pokazatelje, utječe realnost iznosa iskazanih u financijskim izvještajima. Tako primjerice ako se ne ispravljaju sumljiva i sporna potraživanja i nekurentne zalihe, ili ako se ne knjiže sve kratkoročne obveze, neto radni kapital može izgledati kao da je pozitivan. Stoga, kada se za analizu koriste financijski izvještaji, dobro je provjeriti revizorsko mišljenje. Revizija povećava pouzdanost financijskih izvještaja, ali mnogi manji poduzetnici nisu obveznici revizije. U tom slučaju, analiza treba biti obuhvatnija i cjelovitija. Valja znati gdje se obično kriju gubici, gdje ih tražiti i kako ih naći.
O najčešćim načinima skrivanja gubitaka i dobiti, te povezivanju elemanata financijskih izvještaja, nastavit ćemo pisati u narednim brojevima TEB-ovog poslovnog infa.
Natrag